fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Plava pesma

eladd.blog.rs

U plavo. Obojiću te u plavo.
Poverenje, Odanost, Istina. Raj.
Volim te moje plavoglavo,
Hajde, plave reči mi daj.

Plavi leptir. Plava lasta,
Plavi voz što moru žuri.
Trepavica plavičasta,
Plava kiša. Abažuri.

Plavi zvončić, plava šnala,
Plava zvezda radoznala.
Plavi mravi, val što peni,
Oblak plavi zaljubljeni.

Plave šljive od sna plavlje,
Plava kuća, ptica šojka,
Plavo celo Pomoravlje
Od osmeha do uvojka.

I bicikl plavi sav je,
Plava kapa što si plela.
Plavi vetre poguraj je
Da mi dođe plava cela.

S plavim srcem koje kucka
Ko sat plavi kad se javi.
Lepo li je kad plavucka
Ceo svemir od ljubavi.

Hajde reci reči plave
Da poplavim skroz blesavo.
Pa neka me i zadave
Dok te Volim sasvim plavo.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.