Susrevši se s Lavom koji mu je prepriječio put, Čovjek odluči da ga obuzda pukim pogledom svog ljudskog oka; istovremeno, nedaleko odatle, jedna Zmija upravo biješe upregla snagu da svojim pogledom opčini jednu ptičicu.
„Pa, sestro, kako ti ide?“ upita Čovjek Zmiju, ni za trenutak, pri tom, ne skidajući oči sa Lava.
„Sjajno“, odgovori Zmija. „Uspjeh mi je osiguran – moja žrtva, uprkos svim svojim nastojanjima, svakog trena pristupa mi korak bliže!“
„I moja žrtva“, odvrati Čovjek, „sve više mi se približava uprkos svim mojim naporima. Misliš li da je to u redu?“
„Ukoliko tako ne misliš“, odgovori mu Zmija jedva razgovjetno, usta punih ptičice, „najbolje ti je da odustaneš!“
Pola sata kasnije Lav, zamišljeno čačkajući zube svojim kandžama, reče Zmiji da još nikad u životu, tokom svih pokušaja da ga obuzdaju pogledom, nije sreo krotitelja koji se toliko trudio da odustane. „Ali, znaš“, dodade on, široko se i rječito osmjehujući, „odgovorio sam mu ravnom mjerom“.
