26. Aprila 2018. | 11:41
Početna / Video igre / Video igre: A Way Out

Video igre: A Way Out

Kreator ove igre na sebe je nedavno skrenuo pozornost javnim kočijaškim istupom u kojemu je između ostaloga poručio filmskoj industriji da su videoigre bolje od filmova. Premda usporedba tih dvaju medija nije zahvalna, Josef Fares je definitivno na tragu činjenice da u videoigrama možemo doživjeti priče onako kako to u drugim medijima nije moguće. Dokazao je to već sa svojom prvom igrom – Brothers: A Tale of Two Sons iz 2013., a potvrđuje to i s novim naslovom zvanim A Way Out.

A Way Out je kooperativna igra za dvoje igrača koju se može igrati lokalno (s dva kontrolera na istoj konzoli) ili preko interneta, u kojem slučaju drugi igrač s vaše liste prijatelja ne mora imati igru kupljenu da bi je u potpunosti mogao igrati s vama sve dok ste na istoj platformi. Priča prati Vincenta i Lea u njihovom bijegu iz zatvora tijekom 70-ih godina.

Za razliku od Brothersa, ovu igru ne možete igrati sami. Dobro, to možda nije istina u slučaju ako nogama možete držati kontroler, ali je važno za istaknuti jer je A Way Out zamišljen isključivo kao kooperativna igra koja se izvodi u podijeljenom ekranu, bez obzira igrali vi lokalno ili preko mreže. U tom pogledu je ova igra unikatna i definitivno pruža novi oblik suradnje te dva zasebna iskustva na istom ekranu. Dok se split screen opcija sve češće izbacuje iz današnjih igara, ovakvo što je pohvalno.

Ipak, nije mi sasvim jasna odluka developera da u igri ne ponude nikakav sustav matchmakinga ili traženja igrača. Istina je da igru možete besplatno podijeliti svima na svojoj listi prijatelja, ali u tom slučaju morate se nadati da netko od njih želi igrati s vama. Nisam siguran je li takozvani friend pass bio prepreka za uvođenje klasičnog matchmakinga, ali mislim da bi daleko više igrača moglo uživati u ovoj igri kada ju ne bi moralo dijeliti samo s ljudima na listi prijatelja.

Nije sasvim jasna odluka developera da u kooperativnoj igri ne ponude nikakav sustav matchmakinga ili traženja igrača.

A uživati se može jer je A Way Out zgodno režirana avanturica. Priča počinje u zatvoru gdje Vincent i Leo pokušavaju pobjeći kako bi se osvetili tipu zbog kojega su završili u pritvoru. Međutim, to je tek zaplet jer igra prati likove cijelim putem do planirane osvete. Tijekom njihove avanture vidite napete policijske potjere, preživljavanje u prirodi, oružane pljačke i slično. Svaka od tih dionica donosi nešto novo pa u pet sati trajanja ova igra nema dionica koje se ponavljaju.

Doduše, ima to i svoju lošu stranu. Gameplay mehanike poput vožnje i napucavanja odrađene su dosta površno, tek toliko da posluže svrsi, i ne omogućuju igraču da se svojom vještinom na neki način dokaže u njima. Štoviše, većina stvari u igri izvedena je po linearnom modelu bez ikakvog prostora za improvizaciju. Ako nešto ne izvedete onako kako je to zamišljeno, onda tu sekvencu obično morate krenuti ispočetka.

Teško je to stvarno zamjeriti igri nižeg budžeta, ali kad je slučaj već takav onda je dobro da je svijet igre prepun malih mini-igara zbog kojih barem na trenutke imate neki osjećaj slobode u istraživanju, bez obzira na to što te mini-igre (npr. bacanje potkova, sviranje gitare i sl.) nemaju nikakvu stvarnu korist za igrače. Dovoljno je što se takve stvari uklapaju u lokacije kao povremena razonoda kojom se igračima potiče i kompetitivnost.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Većinu vremena naglasak je ipak na kooperativnom radu, odnosno međusobnom pomaganju likova i to je izvedeno uz nekoliko interesantnih ideja, čak i s isfuranim QTE sekvencama. Za razliku od Brothersa, gameplay ovoga puta nije dizajniran po mogućnostima i slabostima likova. Vincent i Leo uglavnom su sličnih sposobnosti pa igrači u nekim trenutcima mogu sami birati tko će što raditi – npr. tko će voziti kolica, a tko će biti skriven u njima. No, većinu vremena igra ima unaprijed zacrtano koga će staviti u koju ulogu.

Gameplay nije dizajniran po mogućnostima i slabostima likova pa negdje sami možete birati tko će igrati koju ulogu.

Unaprijed je zacrtan i završetak igre, o kojemu ću samo reći da je odličan. Bilo kakav drugi komentar bio bi blizu spoilanja, tako da ću stati na tome. S obzirom na to da se igra izvodi kroz dva, a ponekad i tri zasebna ekrana, impresivno je i koliko dobro izgleda. Neće vas šokirati svojom grafikom, ali uglavnom se dobro drži i kvalitetna je tamo gdje je to najvažnije. Zvuk je također na visokoj razini kvalitete, s odličnom glasovnom glumom i dirljivom glazbom.

Kao što sam spomenuo, trajanje igre od pet sati nije nešto za pohvalu, čak ni uz cijenu od 30 eura. No, još jednom treba istaknuti nesvakidašnju praksu da kupnjom jednog primjerka igre isti možete podijeliti s više različitih igrača koji igru nisu kupili. Takvo što definitivno treba pohvaliti, a Faresove kreativne rizike treba nagraditi, ako ne po redovnoj cijeni onda na nekom popustu. Možete, dakako, čitavu stvar odgledati i na YouTubeu, ali priču ćete ipak najbolje doživjeti ako se sami zadubite u igranje.

Izvor: hcl.hr

Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Mihailo Todorović

Mihailo Todorović
Učenik Prve kragujevačke gimnazije odeljenja obdarene dece za fiziku, informatiku i matematiku. Voli video igre, filmove i druženje. Hobi su mu sviranje gitare, plivanje i usavrsavanje engleskog jezika.