14. Novembra 2019. | 20:48
Početna / Video igre / Video igre: Draugen

Video igre: Draugen

Draugen je psihološka misterija iza koje stoji razvojni studio Red Thread Games s veteranima norveške industrije videoigara iz čijih su pera proizašle igre Dreamfall, Age of Conan te The Secret World. Ovaj tim, potpomognut  sredstvima Europske unije i Norveškog filmskog instituta, podario nam je svojevrsni fjord noir, kako ga sami autori nazivaju, naslov čija se radnja odvija na sjeverozapadnoj obali Norveške 1923. godine, točnije u selu zvanom Graavik.

Igra nas stavlja u ulogu amerikanca Edwarda Charlesa Hardena, nježne duše, umjetnika, avanturista i znanstvenika koji traži svoju izgubljenu sestru Beth. Njega u stopu prati njegova mlada štićenica Alice ili “Lissie”, pomoćnica i svojevrsni orijentir koji igraču ukazuje na bitne tragove i upućuje ga na nastavak priče.

Interakcija između Edwarda i Lissie je ono što pokreće igru i drži ju zanimljivom, a odnos između ovih dvaju protagonista se tijekom cijele igre razvija i dotiče teme koje su aktualne i danas: prava žena, odgoj, odnos između mladih i starih te osamljenost. Iako je riječ od 1923. godini, vidljivo je da su u studiju Red Thread Games pazili na poruku koju prenose igračima i tražili teme s kojima se današnji igrači mogu poistovjetiti.

Iako se radnja igre odvija u 1923. godini, njezine teme aktualne su i dan danas.

Ponegdje razgovor zna biti plitak i neprimjeren atmosferi psihološke misterije pa tako Edward i Lissie ponekad djeluju kao da se nalaze na maturalnom putovanju, a ne u napuštenom selu punom grobova i zlokobnih poruka o kletvama. Međutim, upravo taj odnos u kojem je Edward ili, kako ga Lissie zove – Teddy, stara uštogljena cjepidlaka, a Lissie emancipirana i zaigrana mlada žena željna pustolovine razbija mračnu atmosferu igre i nudi igraču mogućnost da u pojedinim trenucima uživa u grafičkoj izvedbi koja je svakako najimpresivniji dio. Poneku izgubljenu teksturu na najvišim postavkama ćemo zanemariti jer se i sam studio oglasio oko toga te najavio zakrpu.

Uzmemo li u obzir i fantastičnu glazbenu pozadinu, Draugen u ovom segmentu definitivno nije podbacio. Animacije lica nisu oduševile te se ponekad čini da Lissie govori poput vještog trbuhozborca što katkad lomi atmosferu psihološke misterije, ali ne toliko da bi značajno umanjilo uranjanje u ovaj svijet norveške magle, folklora i fjordova.

Draugen nije podbacio u dočaravanju ugođaja, ni vizualno ni auditivno.

Iako u drugom dijelu atmosfera postane značajno mračnija, glavni su likovi i dalje veoma plošno oblikovane figure na koje igrač nema mnogo utjecaja. Akcije koje poduzimaju nisu pojašnjene onime što se u igri događa već motivacijama koje likovi nose u sebi, a tragični trenuci, kojih ima mnogo, jednostavno nemaju težinu koju bismo očekivali za tip igre u kojem je temelj priča. Međutim, nada umire zadnja jer priča završava najavom nastavka u kojem ćemo se ponovno družiti s Lissie i Edwardom te se možemo nadati da će sljedeći nastavak ili nastavci ponuditi više detalja o njihovom veoma dinamičnom odnosu.

Dvojaki odnos između Edwarda i Lissie s jedne strane pokreće igru i tjera igrača da dozna više o junacima, ali s druge strane nije primjeren atmosferi igre te se ponekad u razgovoru između njih dvoje stekne dojam da ne djeluju kao pretjerano pogođeni ovom definitivno zlokobnom atmosferom i to do te mjere da je gotovo smiješno kako Edward nastavlja biti skeptičan nakon niza događaja u kojima bi se svaki imalo normalan čovjek zapitao za svoje psihičko zdravlje. Doduše, u igri koja traje nešto više od dva sata ne može biti lako ocrtati složenost odnosa poput onoga između njih dvoje, ali odluka autora da se ozbiljne s jedne i neozbiljne teme s druge strane preklapaju gotovo bez prijelaza u nekim trenucima narušava cjelinu i tijek igre.

Odluka autora da se ozbiljne i neozbiljne teme preklapaju gotovo bez prijelaza narušava cjelinu i tijek igre

Na prvi pogled igra djeluje smirujuće te sam se iskreno veselio slobodnom istraživanju norveških fjordova, mitologije, narodnih vjerovanja i općenito otkrivanju zagonetki i tajni uklesanih u hladni norveški kamen. Međutim, nakon svega par trenutaka postaje jasno kako je studio želio ispričati veoma linearnu priču u kojoj igrač može sudjelovati samo kao pasivni promatrač koji ni na koji način ne utječe na okoliš kojim se kreće. Ovo će ponekim igračima koji traže gotovo meditativno iskustvo pasati, ali svima ostalima bi igra mogla djelovati nedovoljno začinjeno.

Ovo posebno dolazi do izražaja zbog činjenice da se igra temelji na praćenju tragova što ih glavnom liku naizgled ostavlja njegova sestra što je zgodna premisa, ali u igri, što zbog kratkoće, što zbog određenih odluka razvojnog studija, ovaj moment nema dovoljan značaj. Naime, interakcija s tragovima je moguća tek nakon što Edward i Lissie progovore određenu  riječ ili se ispuni neki niz uvjeta koje igrač mora zadovoljiti da bi nastavio s pričom.

Ovo bi moglo dovesti mnoge igrače do ruba živaca, a meni osobno se više puta događalo da jednostavno nisam mogao naći odgovor na zagonetku u potpuno skriptiranoj i linearnoj igri. Ne smatram se glupom osobom, ali eto, u igri čiji sveukupni gameplay traje nešto više od dva sata, ja sam najmanje sat vremena bio izgubljen. Ponekad nas prevelika očekivanja ili neka prethodna iskustva u igrama tjeraju da od šume ne vidimo drvo ili da jednostavno očekujemo neku kompliciranu zagonetku koje, na koncu, nema.

U mnogim situacijama igra od igrača očekuje da prati prethodno određeni put pa mi se više puta događalo da u svim mogućim kombinacijama odlazio od prozora do prozora, kucao na vrata, tražio šešir, Lissie ili brod samo da bih pokrenuo animaciju koja je bila potrebna za nastavak igre. Štoviše, usudio bih se reći da igra kažnjava devijacije od onoga što je predviđeno te tjera igrača da točno određenim redoslijedom čita novine i pisma, otvara prozore ili razgovara s Lissie.

Kraj ne odgovara na pitanja koja se kroz igru postavljaju i završivši igru sam više razmišljao o pitanjima na koje nisam dobio odgovor nego o samoj igri i onome čemu sam svjedočio u ukletom selu Graavik. Nekome to možda odgovara, ali u ovoj igri to djeluje kao umjetno produbljivanje priče koje ima temelja isključivo ako ćemo u sljedećim nastavcima dobiti odgovore na pitanja koja su ostala neodgovorena.

Draugen

Draugen je, zaključno, igra koja neće odgovarati svima, ali onim igračima koji vole simulatore hodanja mogao bi pružiti dva sata ponekad bezbrižne, a ponekad napete šetnje kroz Graavik. Atmosfera izoliranog norveškog sela i osamljenosti je pogođena i to je nešto što se igri ne može prigovoriti, ali pomalo gorak okus u ustima ostavlja činjenica kako neke tehničke i dizajnerske odluke jednostavno ne drže vodu.

To nikako ne znači da je priča loša, ali igra ne nudi duboko uronjavanje u svijet i sate i sate istraživanja i praćenja tragova koje veliki broj igrača od ovakvih igara traži. Međutim, igračima koji vole provesti vrijeme upijajući atmosferu iz krajolika, glazbe i kulture, Draugen bi mogao ponuditi više od dva sata zabave. Ostaje za vidjeti hoće li puni potencijal ove priče biti prikazan u nastavcima jer ovo što smo do sada vidjeli jednostavno traži još.

Izvor: hcl.hr

Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Mihailo Todorović

Mihailo Todorović
Učenik Prve kragujevačke gimnazije specijalno informatičkog odeljenja. Voli video igre, filmove i druženje. Hobi su mu sviranje gitare, plivanje i usavrsavanje engleskog jezika.