15. Jula 2019. | 22:21
Početna / Video igre / Video igre: Eastshade

Video igre: Eastshade

Nekim igrama jednostavno treba čestitati na nesvakidašnjoj premisi. Kad sam prije nekoliko tjedana radio na članku za nadolazeće indie naslove i naletio na igru iz žanra fantastike u kojoj raskošnim otokom putujete u ulozi slikara, odmah sam osjetio da taj naslov treba istaknuti. Ali, onda sam se sjetio. Koliko zapravo vrijedi ta maštovita premisa? O Eastshadeu nisam znao mnogo i bojao sam se da bi stvar sa slikarom mogla biti tek običan trik. Mehanike mi nisu bile poznate, sama igra vrlo je lako mogla biti dosadna i naporna.

Inače nisam neki ljubitelj prirode u koračati bez cilja kroz pitoreskne šumice ne zvuči mi kao dobar provod. Više volim buku grada, cviljenje kočnica, jutarnje trubadure na semaforima. Nemam osjećaj da slikari žive posebno uzbudljivim životima. Posebno ne pejzašisti! Možda da je slikar u pitanju odmetnuti neofuturist ili, dopustio bih čak, s obzirom na kontekst – neki fauvist. To bih još prožvakao. Ali, ovako… To su bili neki moji strahovi zbog kojih sam Eastshadeu pristupio s dosta skepse. Pokazalo se – bez razloga. Osim što je vrlo nekonvencionalan RPG, Eastshade je i vrlo dobra igra.

O kakvoj se igri ovdje radi?
Eastshade je igra za jednoga igrača u kojoj se istražuje istoimeni otok te pomaže stanovnicima u rješavanju njihovih problema. Radi se o nekonvencionalnom RPG-u sa slikarem u glavnoj ulozi. Igra traje desetak sati.

Žanr fantastike žanr je na kojemu sam velikim dijelom odrastao i zato ga iznimno cijenim. Odigrao sam tijekom godina hrpu RPG-ova koje pamtim i dan danas, serijala kojima se i danas volim vraćati. Ali brat bratu, da postoji u njemu hrpa posve unikatnih naslova – ne bih rekao. Protagonisti su standardno heroji; imamo zmajeve, gobline, vilenjake, srednjovjekovnu arhitekturu, prljavu raju… Neki naslovi znaju biti malo šareniji, neki malo mračniji, ali konvencije žanra generalno su relativno lako raspoznatljive. Nije to loše samo po sebi, ali s vremenom se čovjek navikne na sve to, kao što je slučaj u većini stvari.

Eastshade od samog početka nudi intrigu svojim netipičnim likovima i lokacijama.

Kad sam tako naviknut na početku Eastshadea izašao iz brodske kabine pa u središnjem dijelu na stolici vidio jelena na dvije noge, a odmah do njega neku sovu koja čita knjigu, mogao sam samo reći: „Okej…“ Nekoliko minuta kasnije mukotrpno sam se uspentrao uz priobalno brdo i pred sobom, usred listopadne šume, ugledao neko selo. Zanimljivo, to selo kao da je bilo pobjeglo iz srca Arabije. Nastambe su bile kružnih tlocrta, prepune arabeski, brojnih dekoracija. Čak se tamo nalazila i zvjezdarnica. Zanimljivo.

Malo sam prošetao selom i od neke babe-sove dobio, ispostavilo se, prvi pravi quest. Neki jelen u selu, kaže baba, navodno je loš otac. Ne brine se o djetetu kako treba, dopušta mu da radi što mu je volja. Vidio sam toga klinca maloprije, na samom ulasku u selo pa se u tom trenutku sjetio da se on bio pretvarao da leti. Tada toga nisam bio svjestan, no sad mi je bilo posve jasno kako je zapravo bezobrazno da jeleni imitiraju životinje koje lete. Jeleni ne lete. Ona je „igra“ očito bila rasistička provokacija, ništa više.

Odlučio sam stoga posjetiti oca u pitanju pa mu kao izvanjski promatrač napomenuti da se nekih morala i jeleni trebaju pridržavati. Sovama se ne sviđa ponašanje njega i njegova sina. Opalio mi je šamar i nokautirao me. Onda se na vratima odnekud pojavio šumski šerif, medvjed, i rekao mi da sam si sam kriv. Što se ja zapravo imam miješati u poslove njegovih seljana, što ja točno mislim, tko sam? Dobro je rekao. Ja sam bio samo slikar u prolazu kojega je majka na samrti zamolila da joj naslika četiri omiljena mjesta uzduž otoka Eastshade. Ništa više.

Ne šalim se, sve se ovo doista dogodilo na početku Eastshadea.

Nažalost, bio sam i kompletno švorc jer je brod kojim sam stigao do Eastshadea u blizini otoka doživio brodolom. A kako se seoskim zakonom navodi da treba platiti 50 novčića za mostarinu preko rijeke, nije bilo druge nego tražiti posao. Najprije sam se ipak zaputio do babe-sove da joj kažem da sam popričao s ocem kao što me je tražila. Dala mi je samo neku siću, bezobraznica. Na svu sreću i drugi su seljani imali stvari s kojima im je trebalo pomoći.

Nešto je od toga bilo vezano uz slikarstvo. Neki putnik htio je da naslikam njegov portret kako bi se mogao pohvaliti prijateljima da vodi zanimljiv život. Neki klinac htio je da ga mentoriram u slikanju pejzaža. Čuo sam glasine da žena koja vodi gostionicu voli slike pomrčine. Druge stvari nisu imala veze sa slikanjem. Selom je, primjerice, kružio trač da je svjetionik u blizini obale uklet. Pokušao sam se uputiti tamo noću, u doba duhova, ali sam se smrznuo čim sam izašao iz gostionice. Trebalo je najprije kupiti kaput, ispostavilo se. Sačuvao sam taj zadatak za kasnije. Malo po malo skupio sam ipak nekako 50 zlatnika koji su mi trebali da napustim selo. Prešao sam most… i pred sobom na raspolaganju za istraživanje imao čitavi otok Eastshade.

Neopisivo je zapravo kakav je osjećaj u današnje vrijeme susreti se s naslovom koji vas ne drži za ruku. Ni na to čovjek nije naviknut. Nakon što se jednom prijeđe most i izađe iz sela, jedina smjernica koju imate jesu opisi četiriju mjesta koje je majka zamolila da joj ih naslikate. Kod sebe nemate kartu, orijentirati se ne možete jer se nalazite na nepoznatome mjestu. Na temelju onoga što su vam seljani rekli znate da ćete, ukoliko slijedite cestu, stići do grada. To je to. To su sve informacije koje imate. A sad je na vama, usred prekrasnoga sunčanog dana, da odlučite što napraviti. Možete slijediti cestu jer je to uvijek sigurna opcija. S druge strane, možete skrenuti s puta. I tamo naići, na tko zna što kad je već sami početak ovoliko čudan.

Neopisivo je zapravo kad se u današnje vrijeme susretnete s igrom koja vas ne drži za ruku.

Eastshade nije malen otok. Njegova je površina prekrivena raznovrsnim sadržajima do kojih je moguće doći samo istraživanjem. To je ujedno i prekrasan otok, pun raznovrsnih lokacija i atrakcija koje privlače pozornost. U daljini su visoke snježne planine, čini vam se da kraj rijeke možete vidjeti mlin u kojemu netko zasigurno živi, na litici u vašoj blizini izgrađena je impozantna zgrada… No, već ste u selu vjerojatno naučili koliko istraživanje može biti opasno. Ne zbog prijetećih bića ili bandita, Eastshade je civiliziran otok.

Najveći problem je svakako noć, koja sa sobom donosi hladne temperature za vrijeme kojih je potrebno naći zaklon. A na otoku koji se većinski sastoji od netaknute divljine, to može biti problem… Pogotovo ako ne znate gdje ste, što je vaš slučaj. Možda je onda bolje da se najprije zaputite do grada, kupite kaput, možda neki šator ili barem kartu pa da tek onda krenete s razgledavanjem. Ali onda opet – možda na te stvari naletite baš ako skrenete s puta? Na neki odbačeni šator u žbunju? Tko zna…

Najveća prijetnja u gameplayu svakako je noć koja sa sobom donosi hladne temperature za vrijeme kojih je potrebno naći zaklon.

Ne bih htio da ispadne da previše idealiziram. U posljednje vrijeme istraživanje mi možda nigdje nije bilo dobro kao što je u Eastshadeu, no ima i ono svojih koncepcijskih problema koji s vremenom postaju sve izraženiji. Primjerice, Eastshade nije strukturiran strukturiran linearno, odnosno, jednom kad otkrijete neku zanimljivu lokaciju ili likove, vrlo je izgledno da ćete se njima kasnije vratiti. To je posve u redu. No, Eastshade je prilično velik otok na kojemu lokacije od interesa jedna od druge bivaju odijeljene prostorima bez konkretnoga sadržaja. U početku, kad je sve novo, a otok neotkriveni misterij, to nije problem. No, kako zadaci od igrača često iziskuju da do cilja proputuje velikim dijelom otoka, a s vremenom se počnu pamtiti rute i lokacije, putovanje počinje gubiti na čari. Barem je tako bio slučaj kod mene, koji, kao što sam rekao, ne volim prirodu. Počeo se nazirati prazan hodi to me je kopkalo.

Nije da se to be ne može ispraviti, na neki način i sami su tvorci bili svjesni problema pa su u igru ubacili više sredstava kojima se putovanje može ubrzati. Jednom kad stignete grad, osim izvršavanja brojnih poslića, možete, primjerice, kupiti kuku kojom se spuštate niz užad koja povezuje tornjiće izgrađene diljem Eastshadea. Možete kupiti kotlić pa skuhati čaj koji vam omogućuje brzo putovanje. Ja nikada nisam skupio dovoljno potrebnog bilja. Zato sam si ubrzo kupio bicikl. Dobro ste pročitali – bicikl. Pomoglo mi je to podosta u rješavanju questova jer sam s jednoga kraja na drugi mogao stići puno brže nego pješke. Duga putovanja na koja sam se u tom trenutku već naviknuo i koja su mi toliko dojadila sad su trajala toliko znatno kraće. Bilo je to vrlo domišljato rješenje problemu. Mogao sam se gotovo posvema posvetiti izvršavanju nekonvencionalnih i humorističnih zadataka.

Ipak, i dalje su me ta putovanja pomalo kopkala. Gotovo svaki zadatak od mene bi tražio dugačka putovanja što me je podosta iritiralo. A kako se većina njih sastojala od više etapa, jedno dugačko putovanje često bi uslijedilo za drugim. Zazivao sam u tim trenucima figuru urednika koja bi čitavu stvar barem malo skratila. Putovanja su jednostavno bila preduga. Igra je trajala otprilike osam sati, ali ako se mene pita, trebala je trajati pet. Ne znam zašto točno pet, ali to je bio period nakon kojega sam polagano, ali postepeno počeo gubiti interes. Zadaci i likovi (ličnosti, dapače) i dalje su ostali zanimljivi, no jedan veliki dio specifičnosti Eastshadea počivao je upravo na njegovu fantastičnom istraživanju. Jednom kad je iz njega počelo nestajati magije, niti Eastshade više nije mogao ostati onom divotom kakvom je bio u početku. Svejedno, ovo je definitivno jedna od onih igara koje ću se sjetiti kad na kraju godine budemo pričali o jedinstvenim i neponovljivim iskustvima.

Izvor: hcl.hr

Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Mihailo Todorović

Mihailo Todorović
Učenik Prve kragujevačke gimnazije specijalno informatičkog odeljenja. Voli video igre, filmove i druženje. Hobi su mu sviranje gitare, plivanje i usavrsavanje engleskog jezika.