19. Aprila 2019. | 04:20
Početna / Video igre / Video igre: Sekiro: Shadows Die Twice

Video igre: Sekiro: Shadows Die Twice

U vrijeme kada većinu igara možete završiti bez da ijednom poginete, ekipa From Softwarea radi neke vrlo riskantne eksperimente. Priča nije drugačija ni kada je u pitanju Sekiro: Shadows Die Twice. Ta igra predstavlja skladan spoj dvaju velikih franšiza – Dark Souls i Tenchu.

Ako vam to nešto znači i ako ste neku od njih zaigrali, otprilike već znate što vas ovdje čeka. Ovo nije igra za casual publiku, povremene gamere koji od igara traže držanje za ručicu i instant satisfakciju. Ovo je igra koja će vas kazniti ako joj pristupite olako, ali će vam i pružiti sate zabave ako ju shvatite ozbiljno i uložite vremena da ju svladate.

O kakvoj se igri ovdje radi?
Sekiro: Shadows Die Twice je singleplayer akcijska avantura iz radionice From Softwarea. Igra je dostupna na PC-u, PlayStationu 4 i Xboxu One, a odvija se u japanskoj Sengoku eri i slijedi shinobi ratnika u potrazi za osvetom.

ŽIVI BEZ DISCIPLINE – UMRI BEZ ČASTI

U kontrastu s kriptičnom radnjom Dark Soulsa, priča je u Sekiru odmah razumljiva i pravocrtna. Radnja se odvija u u Sengoku eri drevnog Japana i stavlja vas u ulogu shinobija po imenu Wolf.  Igra ukratko prikaže njegovu tragičnu priču kako je kao mladić bio kolateralna žrtva rata sve dok ga lutajući shinobi ratnik Owl nije posvojio i naučio časti, ali i opakim nindža vještinama.

Wolf prati jasan i jednostavan kodeks – pod svaku cijenu zaštititi svog gospodara. U ovom slučaju radi se o dječaku koji ima moć drugima podariti besmrtnost. Predvidljivo, takva moć privlači negativnu pozornost u obliku Ashina klana koji ju želi iskoristiti kako bi stvorili besmrtnu vojsku i preuzeli Japan. Wolf dakako, mora spasiti dječaka, ali i pronaći način da njegovu moć u potpunosti ukloni iz jednadžbe za prevlast nad Japanom.

Atmosferičan svijet Sekira i malene, neobavezne misije razasute njime mnogo su zanimljivije od tek prosječne glavne priče.

Wolf mi je kao lik tek nijansu bolji od bezličnih protagonista iz drugih From Software igara. Da, za razliku od njih, on ima osobnost, ali kada se ta osobnost svodi na rečenice od maksimalno pet riječi i jednodimenzionalnu, klišej verziju časti – ispada kao da karaktera i nema. Ni ostali likovi nisu ništa bolji u tom pogledu, a jedino što im ide u prilog je misteriozna aura uzrokovana činjenicom da vam bilo kakve zanimljive informacije o svijetu daju na kapaljku.

Slično je i s protivnicima, pa čak i s nekim bossovima. Dok su s aspekta gamplaya maštovito osmišljeni na način da vam maksimalno zagorčaju život, s aspekta priče se svi nekako stope u jednu cjelinu i ne pozivaju na istraživanje. Tamo gdje je Dark Souls bio u potpunosti fantastičan i nadrealan, Sekiro je unatoč fantastičnim elementima ukorijenjen u nekakvu labavu japansku realnost.

Dok ste u Dark Soulsu istraživali porijeklo i međusobne odnose doslovnih bogova, u Sekiru se nerijetko to svodi na kojekakve samuraje i manje impozantne ličnosti što je u konačnici rezultiralo time da sam nekako samo prolazio kroz njih, ne razmišljajući tko su i zašto se borim protiv njih.

Shinobi proteza sa sobom donosi značajnu razinu vertikalnosti i slobode, a lokacije su u potpunoj sinergiji sa svim njenim mogućnostima.

S druge strane, svijet Sekira je neka sasvim druga priča. Iako s aspekta vizualne razlučivosti neće nikoga oduševiti, njegov dizajn je ono što katkad ostavlja bez daha. Osim što su lokacije iznimno atmosferične i raznovrsne, međusobno su povezane u petlju i uvjerljivu cjelinu koja stoji uz bok s viđenim u prvom Dark Soulsu. Osim toga, prepune su posebnih predmeta, zanimljivih mikro-priča i tajnih područja zbog kojih je zabijanje nosa u svaki njihov kutak u konačnici vrlo isplativ.

Način na koji su lokacije dizajnirane je također u potpunoj sinergiji s mogućnostima glavnog lika. Njegova shinobi proteza mu naime omogućava da se njome lansira na udaljena drveća i krovove zgrada koji svijetu daju dozu vertikalnosti i slobode nikad viđene u Soulsborne igrama.  Poput pravog nindže, to omogućava izviđanje nadolazećih lokacija, ali i tiho ubijanje protivnika. Na taj ih je način ponekad moguće i u potpunosti zaobići, ali igra to obeshrabruje tako što vas za njihovo ubijanje često nagrađuje predmetima za proširenje zdravlja.

ŽIVI OD MAČA – UMRI OD MAČA

S mehaničke strane, igra apsolutno briljira, a ključna stvar u tom pogledu je kontrola lika u borbi i izvan nje. Svaki aspekt Sekira toliko je dobro rafiniran i izbalansiran da zove na nastavak igranja unatoč svojoj brutalnoj težini. U prilog tome idu i velikodušno razbacani checkpointi na kojima možete izliječiti i unaprijediti lika, ali i između čijih točaka možete brzo putovati. Igra također postepeno i detaljno objašnjava svaku svoju mehaniku, a čak pruža i mogućnost treninga protiv prijateljski nastrojenog besmrtnika.

Kako napredujete, temelji poput napada, bloka, izbjegavanja, skakanja i protunapada višestruko se prošire trošenjem iskustvenih bodova na nove vještine i ofenzivne nadogradnje shinobi proteze. No bez obzira koliko se arsenal proširio, svakom neprijateljima napučenom području pristupa se otprilike isto i s istim ciljem –  zadavanjem deathblowa, odnosno iznimno zadovoljavajućeg udarca koji ih instantno usmrti.

Šuljanje je iznimno zabavan začin gameplaya, ali ne očekujte da će vam pretjerano olakšati njen prelazak.

Navedeno je moguće postići šuljanjem i napadanjem neprijatelja koji vas nisu primijetili. Iako protivnici nisu pretjerano inteligentni, ne očekujte kako ćete šuljanjem poubijati sve protivnike i lagano proći neko područje. Sekiro nije igra prečaca te će prije ili kasnije većina situacija eskalirati u duel s mačevanjem.

I ovdje je cilj protivniku zadati deathblow, a tu na scenu stupa mehanika posture. Uz zdravlje, postura je pokazatelj na koji ćete najviše morati paziti u svakoj „katana o katana“ borbi, a imate ga i vi i protivnik. Postura se svakim udaracem i (pravovremenim) blokom puni, a svaki predah u borbi ju prazni. Kada se napuni, otvara prostor za instantno ubojstvo.

Dakako, snažnijim i boss protivnicima posturu je znatno teže napuniti, dok je za potonje potrebno i više od jednog deathblowa kako bi ih dokrajčili. Sve navedeno znači da Sekiro nagrađuje konstantni pritisak na protivnika i ne korištenje navedenih mehanika može značajno rastegnuti svaku borbu što nije preporučeno jer vas čini sklonijima pravljenju kobnih grešaka.

Mehanika posture i smrtonosnog udarca favorizira konstantnu agresiju i rizičan gameplay.

Povrh toga, Sekiro ima i svojevrsni papir-škare-kamen sustav kada su u pitanju napadi koje nije moguće blokirati. Široki napad morate preskočiti, direktan ubod deflektirati, a pokušaj da vas veći protivnik ulovi izbjeći koračanjem u stranu. Čak se jednom imate priliku i oživjeti na mjestu smrti, a tempiranje oživljavanja vam također može donijeti prednost kada neprijatelji vašem naizgled mrtvom tijelu okrenu leđa.

Ako vam se sve to skupa čini zatrašujuće komplicirano, vjerujte mi – nije. Sve dodatne borbene mogućnosti su samo šlag na tortu regularne borbe. Usuđujem se reći kako ostali alati, iako korisni, nisu ključni za prelazak igre. Usavršite li pravovremeno blokiranje i izbjegavanje napada – to je zaista sve što vam treba. Iako je ponekad nemoguće teška, igra je u konačnici vrlo pravedna u smislu da je većina smrti igračeva krivica. Tek rijetko vas igra zariba tako što vam u zatvorenom prostoru s kobnim posljedicama okrene kameru tamo gdje ne treba.

Iako sam se osobno incijalno spoticao o nedovoljno razumjevanje mehanika i kontrola, nakon desetak sati razvio sam dobar osjećaj za cjelokupan ritam igre. Po mnogočemu, tih prvih deset sati je bio svojevrstan test nakon kojeg ćete odustati od igre i zamrziti ju ili nastaviti odlučniji nego ikad da uđete u kuću slavnih koji su stisnuli zube i izgurali ju do kraja.

Igra je brutalno teška i nakon usvajanja svih mehanika, a boss protivnici su pravi test koncentracije i izdržljivosti.

Jednom kada dođete do te točke i svaka smrt postane iskustvo iz kojeg učite o svom protivniku je trenutak kada igra zaista poleti i njena težina vas prestane frustrirati. Tada shvatite koliko je vaš lik zapravo opak i kako ga je moćno kontrolirati. Na kraju dana, on je taj koji odbija umrijeti i vraća se sve dok ne dokrajči svakoga tko mu stane na put.

ŽIVOT JE PROLAZAN – ČAST JE BESMRTNA

Sekiro: Shadows Die Twice je apsolutno ogromna igra. Kako bi njenu glavnu priču priveli kraju, ovisno o vašoj vještini, trebat će vam 30 do 50 sati. To računamo ne uzimajući u obzir više različitih završetaka, ali i hrpu tajnih misija i područja koji će tu brojku dodatno podići. Nakon toga, naravno, slijedi New Game+ ako želite postati pravi nindža majstor.

Soulsborne formula je sa Sekirom podignuta na potpuno novu razinu. Iako je prelaskom u nešto realnije, povijesno okruženje izgubio dio mistične čari koja je krasila te igre – mehanički je gotovo savršen. Ne samo da  je s njime From Software uspješno sagradio dvorac na ustanovljenim temeljima, nego ga je istovremeno učinio značajno pristupačnijim.

Naravno, Sekiro i dalje nije igra za svakoga, ali poklonite li joj svoje vrijeme, otkrit ćete jednu od najboljih akcijskih igara koja će vam sve uloženo višestruko vratiti. A usput ćete se, kao bonus, moći pohvaliti kako ste uspješno završili jednu od najtežih igara trenutne generacije.

Izvor: hcl.hr

Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Mihailo Todorović

Mihailo Todorović
Učenik Prve kragujevačke gimnazije specijalno informatičkog odeljenja. Voli video igre, filmove i druženje. Hobi su mu sviranje gitare, plivanje i usavrsavanje engleskog jezika.