14. Novembra 2019. | 19:58
Početna / Video igre / Video igre: The Sinking City

Video igre: The Sinking City

Direktno baziran na Lovecraftovom Call of Cthulhu mitosu, The Sinking City se po svojoj izvedbi odlučuje biti mrvicu drugačija igra. Žanr hororaca se u zadnje vrijeme uglavnom vrti po već razgaženom puteljku, bilo da se samo skrivamo po sjenama, guramo nekakve kutije po podrumima ili jednostavno koljemo demone. Ovdje se zato niti jedan problem ne rješava nasiljem ili bijegom. To ne znači da borbe sa “neopisivim” čudovištima uopće nema, niti da ih se ne može zaobići. Sve je to i dalje prisutno, ali je fokus na nečemu drugom, dok je pojam straha samo prolazna stvar. Ipak, prozvati ga čistokrvnim hororcem je malo nategnuto, jer The Sinking City nije niti mračan, niti napet. Umjesto toga je interesantan, atmosferičan i misteriozan.

Igramo u ulozi privatnog detektiva gonjenog strašnim noćnim morama, odnosno vizije koje ga konačno dovode u poplavljeni grad Oakmont. Histerični stanovnici toga grada također pate od sličnih simptoma, a navodno je i sama poplava nekako povezana sa svime time. Na nama je sada da upotrijebimo svoje dedukcijske sposobnosti i otkrijemo mračnu istinu koja se budi ispod mutnih voda. Naravno, ako ste imalo upoznati s Lovecraftovim uracima vjerojatno već imate neku ideju kamo sve to vodi.

Ono što The Sinking City nedvojbeno čini unikatnim jest cjelokupni dizajn svih njegovih sustava i ideja vezanih za rješavanje slučajeva. Za početak, prepušteni smo da lutamo gradom kojega tvori čitava mreža ulica i nitko nas pritom ne drži za ruku ili vodi prema nekakvim palucajućim indikatorima. Očekivano je da sami pronađemo mjesto radnje, obavimo istragu pažljivim čitanjem ili opažanjem detalja i njihovih poveznica, te na koncu dođemo i do nekakvih zaključaka.

The Sinking City vas ne drži za ruku nego vas radije pušta da slučajeve odgonetnete vlastitom glavom.

Možda zvuči malo apstraktno kad to tako svedem, ali kad jednom vidite to u izvedbi imat će vam puno više smisla. Zapravo to donekle nalikuje i klasičnim “point & click” avanturama, premda se ovo igra iz trećeg lica. The Sinking City se ipak fokusira samo na bitno i eliminira većinu gluposti koje bi vas mogle smesti s traga, a samim time se nikada nisam našao u situaciji da sve predmete iz ruksaka pokušavam kombinirati sa svime što ugledam.

Svaki trag na kojega se naleti automatski se dodaje priručniku te ga potom ručno možete i upiknuti na kartu grada, a na sasvim isti način si možete obilježavati i gdje su likovi od interesa, blokirani prolazi, opasne lokacije i sl. U neke od tragova pak možete stupiti samo ako ih provrtite kroz spise arhiva biblioteke, policije, bolnice ili neke druge ustanove, a skoro se svaki slučaj može zatvoriti s drugačijim zaključcima i alternativnim krajevima. Dosta zgodno zamišljeno i s moje je strane ta izvedba za svaku pohvalu, ali kada između svakog traga barem ne bi bilo toliko mutavog hodanja…

Neka vrag odnese te atmosferične ulice ako je njihova jedina uloga da se bez konkretnog sadržaja kroz njih samo provlačimo. Znam da možda zvuči kao glupa kritika, ali ovdje to baš jako dolazi do izražaja. Više nego što bi trebalo. Mogućnost brzog putovanja po mapi tu problematiku donekle pokušava riješiti, ali ne prije nego vi pronađete sve telefonske govornice koje vam omogućavaju takvo skakanje iz kvarta u kvart. Možda bi bilo još malo tolerantnije da pola grada nije i potopljeno, jer zbog toga u svakoj trećoj ulici treba i presjedati na motorni čamac.

Obavezno si ponesite omiljeni par cipela jer hodanja ovdje ima u maratonskim proporcijama.

Sve ostalo ipak nije toliko unikatno. U istom principu kao i sa svim ostalim psihološkim hororcima, pogotovo onih ove tematike, i ovdje je potrebno čuvati mentalno zdravlje. Svaki put kada naiđete na nešto neobično, uključujući i “sasvim obične” leševe, stvara se psihički pritisak koji našem liku izaziva halucinacije. Ima ih nekoliko zgodnih za vidjeti koji se poigravaju s perspektivom te su me čak na trenutak i uspjele cimnuti, ali ne i kada mi se ista stvar ponovila po dvadeseti put.

Sva “malo veća” priviđanja nažalost su rezervirana isključivo za animacije krajem svakog poglavlja, a kad vam psihičko zdravlje kompletno padne na nulu onda vam uglavnom samo mrak padne na oči. Zbilja ništa strašno, osim ako se u tom trenutku ne nalazite u borbi. Tada postaje iritantno.

Kad smo kod borbe, sve što sam do sada spomenuo (nažalost) je popraćeno i s katastrofalno lošim sustavom borbe. Ne znam zapravo zašto su takvo što uopće uključili kao dio igre. Mislim, znam – tu je reda radi tek toliko da imamo kako poginuti, tj. da se imamo nečega konkretno i bojati. Međutim, u cijeloj toj ludnici me smrt mojega detektiva najmanje brinula. Ne zato što je checkpoint uvijek bio iza ugla, već zato što je sami sustav borbe toliko nesposoban, neprecizan i posve truo da je on ujedno i najveći horor kojega sam se ovdje bojao.

Kada bih naletio na ikakvo čudovište, najčešće bih poželio me odmah zgaze jer mi je ponestalo volje za životom. Bez ikakvog zrna šale ću svima rado savjetovati da težinu borbe smanje na najniže moguće i prave se da taj dio igre ne postoji. Zašto? Zato što metci ovdje zlata vrijede, a kada ih ponestane oslanjate se na lopaticu. Lopaticu čiji vas zamah u tlo zacementira jače od asteroida koji je istrijebio dinosaure, a možete ju zamahnuti tek jednom svakih pet sekundi.

Borba s čudovištima je toliko demotivirajuća da nema tih riječi koje bi to opisala.

Zaključilo bi se da je glavni razlog zašto bi se na prvom mjestu trebali interesirati za The Sinking City svakako koncept kozmičkog horora (poput velikih lignji koje zatočene spavaju u ruševinama drevnih gradova pod morem i slično), što je naravno prisutno. Problem je samo što taj dio nikako da isplovi jer se vi (opet) nalazite na slučaju da tragate za lopovom koji je iz podruma ukrao vreću krumpira. Da, to je stvarno jedan od slučajeva kojega je potrebno riješiti, a takvih iz nekog glupog razloga ima više nego dovoljno.

Toliko dugo sam rješavao te banalne probleme da bih ponekad i zaboravio na temeljnu Cthulhu tematiku. Nerijetke halucinacije, možda pokoji oltar s lubanjom ili neki simbol okultizma na to bi me ponovo podsjetili, ali većinom sam tu istraživao kojekakve slučajeve poput otete rodbine, nedostavljenog paketa, ubojstva, krađe, prevare, političke korupcije i slično. Pohvala još jednom što se varijacije tiče, ali zašto te stvari nisu mogle biti malo uže povezane?

No, dobro. Zapravo nije uopće loše kada se želite igrati dobrog starog detektiva, ali za jednu stvar koja je prvenstveno Lovecraft štiha, ovo ipak malo prečesto ispada da je sve samo ne to. Očekujući jače dileme kozmičkog horora o jadnoj nebitnosti našeg postojanja, moram priznati da sam po tom pitanju ostao malo razočaran. Solidan je to pokušaj nečega što ispada prilično nemoguće za izvesti, ali izgleda da ćemo još neko vrijeme morati čekati da se izvornom materijalu učini pravda.

Izvor: hcl.hr

Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Mihailo Todorović

Mihailo Todorović
Učenik Prve kragujevačke gimnazije specijalno informatičkog odeljenja. Voli video igre, filmove i druženje. Hobi su mu sviranje gitare, plivanje i usavrsavanje engleskog jezika.