fbpx
spot_img

Volim dakle postojim

Foto: Marko Marković
Foto: Marko Marković

Gadno je kad ode ona
Koja u razredu za
Najlepšu važi.
Isto je danas, juče
I sutra.
Moja tuga je teža od slona
Barem pet puta.
Nekakva kiša
Oko mi vlaži.
Nešto me kljuje
Iznutra
I deo po deo
Ovog ludog srca guta.

Lažem i sebe i druge
Da mi je svejedno.
Glumim kamen
Misleći na koještarije
Da je smetnem iz glave.
Koliko li samo tuge
Može u jedno srce stati?
Ludim očigledno
I vidim kose pramen,
I oči beskrajno pitome
I plave.

A onda odlutam
U jesen sred vrelog leta
I bivam kesten što je
Pukao na pola
Tražeći ruku da se
S rukom spojim.
Ko mali oblak
Od crne boje plutam
I bežim na kraj sveta
Pun ljubavi i bola
Znajući da volim
I da postojim.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.