fbpx
spot_img

Vuk

vuk

Sjuri se niz nebo oblaka krda
I munja grunu u pustu dol,
Odjekne zov s Ubović Brda
Pa stegne srce daleka bol.
Hajdučka trava i vjetra huk
Jauknu katkad iz gluve zove,
Na Zadušnice pao je muk,
Ni smrt nema ko da prizove.
Po tamnom svodu bdiju sveci
I kaplje tuga nad golim stenjem,
U praznom oku srasli puteljci
Pred našom bjedom i sagrješenjem.
Ni vuk da bane, ni zec da klisne
Ni poskok leglo svoje da svije,
Po duši daleko sjećanje kisne
I sliva se niz ljudske provalije.
I lebde sjenke povrh sela,
Glas majke i pjesma pripitog oca,
Miris kuruze, žamor sa prela,
U bjelini pustog seoca.
Tu u prapočetku sebe ištem
Tražeći zaklon za trošne kosti,
Konačan za vječno konačište
U gnijezdu sopstvjene besmrtnosti.
Sjuri se s neba munje huk
Ko moja sjeta u rodni lug.
S Ubović Brda zavija vuk
I zatvara magičan krug.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.