fbpx
spot_img

Zadnji tren na Zemlji

Zbogom,
moja draga
odavno znam da
sve je otišlo do vraga.

Mene možda čeka
nova ljubav neka
svakako novi svijet
ipak idem na Mjesec.

Ti me ne traži
jer rekla si da ne želiš
više slušati moje laži
a ti laži nikad ne veliš.

Idem se malo odmoriti na Mjesec
jer bole me moždane vijuge moje
od veličine gluposti tvoje
pisat ti neću od gore.

Tvoja shvaćanje života
dopire jako daleko
al me možda ipak čeka drugi i bolji netko
pomisao da si bez mene je tebi divota.

Ovo mi je zadnji tren na Zemlji
pa ti pred drugima gluposti melji
jer ovo mi je bio zadnji tren na Zemlji
otišao sam po svojoj želji.

Nisam nikoga slušao
niti sam se zaustaviti pokušao.

Vratit ću se
Možda nekoj od tebe pametnijoj
Ljepšoj ako sreće bude
ili šutljivijoj,
ma da se one na Zemlji ne nude.

Vratit ću se
kad na Zemlji bude
šutljivijih
kao što mi na mjesecu nude.

 

 

Luka Markota
Luka Markota
Rođen sam 12.3.1996. godine u Splitu, pišem od uvijek, ali se aktivno bavim pisanjem od zadnje godine školovanja. 14.8.2016. sam uz pomoć ljudi koji sigurno ne bi željeli da ih tu imenujem izdao zbirku pjesama “Sve što imam“ koja je predstavljena u Imotskom. Najveće dostignuće po mom mišljenju su pjesme “Čujem zvuk tamburice“ po kojoj bi se trebala zvati iduća zbirka pjesama i koju sam pisao s jedim dragim prijateljem i u kojoj sam dao sebe i „S ove strane Dunava i Drave“. To su dvije pjesme na koje sam izrazito ponosan. Osim pjesama pišem i roman “Dug je put“ za koji ne znam kad će biti gotov.