fbpx
spot_img

žika ranković: ono i ovo



Krajnje je vreme za veliko spremanje.

Pune  su nam sobe svega i svačega.  Ne može da se prođe.

Od ovoga što nam ne  treba ne možemo  da  koristimo  ni ono što nam  treba.

Ali ne možemo da se dogovorimo šta da se baci.

Deset i više godina nije čišćeno! Kuća je puna groznih buba svih boja. Štetočina, moljaca, žiška. Aman ljudi!

Šta da se radi . Jedni iz kuće ne daju OVO , jedni ONO.

Svako ima svoje.

A ima i ONOGA  što ne znači ništa  kad je samo ONO.  Ako izbacimo ONO šta će nam onda i OVO.

Tek zajedno čine celinu koja nešto može i da posluži.

Već nekoliko meseci, tapkamo u mestu.  Drž ovamo drž onamo pa opet  isto.

Drugi oko vas zidaju, prave, kreče a vi se držte za prašinu. To je već skandal. Incident. Glupost kosmičkih razmera.

Ne preteruj. Ovo je samo obična kuća.

Nije obična. Ovo je gradska, zajednička, kuća. I ne može tako. Tone u memlu i paučinu.

Ako tako hoćeš moraće  da dođe neko sa strane da pospremi. Sami ne možemo a vi ne umete.

Vi znate da ne umemo.

Znamo. Pokazali ste to više puta.

Zašta god da se uvatiš neko već uhvatio sa druge strane.

Vuci – Guraj. 

Ne treba nam ništa ako nam uzmete OVO !

Toliko smo se namučili da okupimo i ovoliko na jednom mestu i taman nam se tako to sve dopada vi oćete da menjate, provetravate, čistite.

Oćete nas na promaju. E pa ne damo.

Pre ćemo kuću da zapalimo nego da nešto menjamo.

Ajd da pitamo ove napolju. Da pitamo  narod. Bolje se vidi sa strane.

Jel lepo da samo vi imate  drugi neka pocrkaju.

Jeste. Šta fali.

Jel pametno da drugi obnavljaju, menjaju i prinavljaju a vi se učaurili, legla žabokrečina preko vas pa muljate  li muljate. 

Nek sve propadne i nek  svi propadnemo al ima da propadamo zajedno. Tako smo  odlučili.

Ja neću da diram tvoje ti ne diraj moje.

Jel tako?

Tako!

Znači tako!

Znači tako?

Il tako il nikako.

Ako je  vama  loše  ne mora i nama.

Ali braćo, prijatelji, rođaci, drugovi ajde ovo da izbacimo iz kuće da ubacimo novo. Pa biće svima malo bolje.

Kome?

Pa svima.

A jok.  Nama bogami neće. Ovo smo zajedno stekli i zajedno ima da ga čuvamo.

Neko drugi oće drugo.

Pa taj drugi kad dođe, kad preuzme kuću, neka menja šta mu volja..

Ali sve se ubuđalo. I vi ste već ostarili u tim foteljčinama.  Samo menjate mesta  ovo ovde, ovo onde, pa onda ovo onde a ovo ovde . 

Pa šta? 

Pa buni se komšiluk. Kažu ljudi ovde nešto zaudara, smrdi.

Nama miriše. Ima još sto godina da budemo ovde.

Znači nećete ništa da menjate?

Znači. Možda malo  brisnemo prašinicu, malo lakića, malo, sasvim malo,  ove sitnurije da bacimo kroz prozor i…

I to je to.

Tako je.

A ovaj narod okolo što se buni.

Jaoo pa ko njih pita. Oni su nas ovde i uselili a sad bi da nam oni nešto kao menjaju. Ne može i tačka.

Videćemo.

Pa videćemo.

Mnogo ste se osilili.

Može nam se.

Kako?

Pa ima nas više.

Malo više.

Vajdičica i kad se utruniš.

Al izgleda da ste se utrunili u oba oka pa ništa ne vidite.

Progledaćemo mi, ne brini. Samo vi idite.

Ovo nije vaša kuća.

Pa čija je?

Svi smo je pravili.

Pa i mi smo svi.

Dobro ako tako kažete.

Kažemo, može nam se.

Videćemo sutra.

Mnogo ili malo sutra.

Za neki dan.

Svaki dan je neki dan. Auuuu što nas uplašisteee. Ajd sad  uzdravlje. Imamo mi neki poslić. Isteklo ti vreme.

Dobro vidimo se . Idem da pitam narod šta ćemo sa vama.

Glup je narod , lenj, mrzi ga da misli.

Aha. A kad razmisli leteće perje i ova starudija kroz prozor. Vidimo se.

Srećan put. E, još nešto.

Šta?

Nemoj da brineš. Ako stvarno dođete neće ovo više da bude ovde.

Pa gde će. 

Negde. Kad vi dođete potrudićemo se da nema ničega. Da bude sve prazno.Sve ćemo da očistimo.

Ne sumnjam.

Pa jel vidiš kako smo dobri. Ljutite se bez veze.

Pa dobro. Kao što rekoh  –  sutra.  Sutra veliko provetravanje.

Nema problema. Malo sutra malo prekosutra.  

Samo se vi silite. Jeste li sigurni da  vas ima više? Prebrojte se.

Mi se brojimo noću.

Što?

Bolje se vidi. E, kad budeš dolazio opet kupi nešto za klopu i piće.

Toliko ste lenji?

Ma nije to nego nas stvarno ima mnogo pa ko sedne ne mrda. Čim ustaneš neko ti se uvali u fotelju.

Ovo je zemlja Stradija.

Ma jok. Nego brale ovo je Srbija. I nije baš toliko loše . E,  kupi  i baterije za daljinac.

Što? Da ne ustajete?

Ma nije to nego nam tako lakše da upravljamo a i da ne kažeš da je uvek isto na programu.  Malo i menjamo.

Daljincem?

Aha. Što si ti bre neki čovek. Ne umeš da se zezaš. E kupi i …

Šta još?

Šta ti padne napamet. Neka ima u rezervi. Ko zna koliko ćemo još ovde da se dosađujemo.

Ne brinite. Nećete dugo.

To ti misliš. A mi znajući vas ne mislimo tako. 

Nego kako.

Drugačije. Uvek drugačije od vas.

Dok vam ne zatrebamo. 

E sad si počeo da misliš. Konačno si nešto provalio. Jel vidiš kako kuća koristi. Prorade ti sive ćelije.

E?

Šta?

Da se vi malo….ovaj, nosite…

Ma neme frke sinovac samo nemoj da zaboraviš…

Šta?

Daljinac. Ha, ha, ha…

C c c c c….

 

Žika Ranković
Žika Ranković
Više godina aktivno učestvuje u javnom životu Srbije u oblasti umetnosti, kulture i informisanja. Organizator je i učesnik velikog broja kultrunih i medijskih manifestacija. Tekstovi su mu objavljivani u elektronskim i štampanim medijima širom sveta. Član je Udruženja dramskih pisaca Srbije i UNS-a.