fbpx
spot_img

Zoran Škiljević: Kineski restoran

Jedne letnje večeri vratio sam se iz grada nešto ranije nego obično. Ne sećam se baš najtačnije šta baše razlog tome, ali znam da nije moglo biti više od 22. časa  kada sam izašao iz busa (ondašnje „dame”, danas tridesetjedinice), kod okretnice   na Konjarniku. Bilo je to negde početkom osamdesetih, kad tinejdžeri nisu izlazili u ponoć i vraćali se posle prvih petlova, u akutnom stanju mentalnog rastrojstva, kao danas.

Bacio sam pogled okolo, da vidim ima li koga poznatog i kod taksi-stanice ugledao Kizu i Šonju kako blese tamo sa nekim sovama. He-he, sto-posto pokušavaju da im objasne da je glupo da u najromantičnije doba dana i dalje stoje tu, svima na oku, bolje da skoknu negde, recimo dole do školskog dvorišta, tamo je sada najlepše, a tamo će i da im objasne sve ostalo. Mogu da se kladim da je to u pitanju, kažem onda sebi, čim toliko mlataraju rukama i naizmenično, jedan pa drugi  pogleduju gore, ka zvezdama, verovatno dozivajući Nebeskog Oca u pomoć, pa se uputim ka njima, da šacnem izbliza kakav je ulov u pitanju. I ako situacija dozvoli, da im tutnem ključ od gajbe, a ja ću da odem da spavam kod tetke, na Bulbuder. Može biti da se jednom i njima dvojici posrećilo, mada sumnjam, sudeći po svemu. Ali bolje da ništa ne prejudiciram, da ne malerišem.

Pođem ja, tako ka njima, kad najednom, izbiše preda me dva folklorno kostimirana čilagera, iz taka mi beše jasno da su ovamo banuli iz neke crne nedođije. Uz učtivo izvinjenje, zapitali su me da li možda znam gde je, ovde, na Konjarniku, kineski restoran. Bog s vama ljudi, kakav sad kineski restoran? Da li ste vi normalni? Kažem im da ne znam, sve pogledujući preko njihovih glava i remena da oni moji negde ne ispare sa onim sovama. Znam da je jedan bio nešto niže dole, kod pošte, mislim da se zvao „Hong-Kong” ili tako nešto, ali da taj odavno više ne radi, a da ima još neki sad prvi put čujem. Onda im pokažem kako da dođu do restorana „KONJUH” čija se svetleća reklama sa naše pozicije jasno ocrtavala u noći, neka časkom skoče gore i neka tamo potraže pomoć. Konobari znaju gde vrag spava, a kamoli gde je koji restoran, pa makar bio i kineski. Zahvališe mi se kao da sam za njih ne znam šta učinio, pa pomislim da sigurno imaju mnogo jak razlog zašto se u ovo doba smucaju po Konjarniku tražeći kineski restoran, sigurno glad nije u pitanju.

No, utom se stvoriše odnekud dva uniformisana lica, pa nam priđoše. Kao poručeni. Jedan beše krupna ljudeskara, a drugi fićfirić od čoveka, rečju pravi Stanlio i Olio u srpskom izdanju; oficiri nisu, vatrogasci takođe nisu. Ma nije važno šta su, kažem sebi, biće da oni pouzdano znaju gde ovde može biti kineski restoran, to je sad najvažnije.

I nisam se prevario. Znali su. Odnosno, videli su. Doduše, možda ne baš najbolje.

– Pa, evo ga gore samo što vam oči ne izbije! – ispali kao iz topa ovaj što bi u našoj priči mogao biti Stanlio, čim smo ga upoznali sa problemom. Pa jednako nastavi:

–  Zar ne vidite da lepo piše „KON JUH“?! Šta je to nego kineski restoran!  Da je obična kafana, valjda bi onda pisalo na srpskom!

Oni nesretnici se samo pogledaše, a ja od muke, šta ću, prasnuh u smeh. I dobro sam prošao, pa me to nije koštalo batina. Zbilja malo je falilo. Malo je falilo da Stanlio i Olio dobro preslišaju i onu nekolicinu taksista što se zatekoše nedaleko odatle, na taksi-stanici, vrebajući mušterije, jerbo im njihovo cerekanje na ono „KON JUH“ ni najmanje ne beše simpatično. I tako, umalo da na pravdi boga svi nagrabusimo zbog kineskog restorana, tog na koji Stanlio beše pokazao prstom, koji, kao što se da zaključiti, uopšte nije bio kineski restoran.

Onda je Olio svirnuo u pištaljku i zapištao „razlaz” mlatarajući, pri tom, i nogama i rukama kao da se brani od komaraca, i mi se raziđosmo. Ja nastavih laganicom naniže, kud sam bio i naumio, a oni nesretnici odoše svojim putem i neka ima je bog u pomoć.

No, osvrnuvši se okolo, uvideh da je, u međuvremenu, opustela taksi-stanica, da nigde, zapravo, žive duše nema, što će reći da su i oni moji šmokljani takođe isparili negde sa onim svojim sovama. Ali, ne bogzna gde daleko, tu su oni negde, pomislim, i sad iz nekog šteka gledaju kako ih ja tražim i klibere se kao blesavi. Mogu da se kladim da je tako, znam ja njih.

Pa, neka im bude, kažem onda sebi. Daj bože da im se posreći ostatak noći, da ne poblesave načisto sporazumevajući se sa onim pičićima na svim jezicima sveta uključujući i kineski, a sudeći po svemu, sve mi se nešto čini da hoće. Ali, bolje da ništa ne prejudiciram. Da ne malerišem.

Zoran Škiljević
Zoran Škiljević
Pisac sa predoumišljajem. Voleo bi da piše bajke, ali ne ume. Zato gomila kratke priče, romane i novele kao sumanut. Kao svojevrstan vid otpora narastajućoj stihiji ništavila.