fbpx
spot_img

Zorica Tijanić: Tvoje tišine

Razdanilo se…
Tišine tvoje dodiri me čuvaju
u hladnoći jutra
Opraštam sebi samoću
Tvoje grehove nižem u nisku vrlina
Čineći te tako boljim za sebe
i znam da osećaš kao i ja
samo još uvek tražiš put
od tvog do mog srca

Kroz smetove hodam gubeći dah
tražeći snagu u sećanjima
U zagrljaju utehu
U rastanku nadu
da postoji jedno vreme
koje se piše samo za nas

Rasanila me noć
Duga i bela
bez tvoje blizine
Hladnoća jave steže
i kada ne bih htela
U snu bejahu tople tvoje ruke
U dlanu mom
U danu tom

Svanulo je
Ime je tvoje tako blisko mome
jedno drugo prate
Od svitanja do dana
u smrti bez umiranja

Još su bliske tvoje oči
pogled u sivom pepelu
svuda po mojoj puti
srebrnom prašinom
gasi nemire i ćuti

Ja bih da ti nađem mesto
da počineš gde neće te stići
vetrovi sneg i hladnoća

Tišine su tvoje misao moja
zagrljaj iz daljine
Na skveru zaleđeno jezero
i stabla usamljena u snegu
čekaju zoru

Ja čekam dan da donese sunce
u naramku punom duše
što darivaćeš meni…

 

Zorica Tijanić
Zorica Tijanićhttp://zoricatijanicpoezijamisli.blogspot.rs/
Književnica i novinarka, urednica e-časopisa za umetnost i kulturu „Zvezdani kolodvor“. Član delegacije škole poezije (Scuola di Poesia – School of Poetry) i poverenik za područje Beograda. Do sada je objavila sedam zbirki poezije (u tri je koautor) i pet romana, priče za decu (prevedene i objavljene u Sloveniji). Piše kolumne, putopise, eseje i književne kritike. Član Društva književnika Vojvodine i Udruženja književnika Srbije.