Kada je odlazila u Suboticu te 1986. na školovanje, Dijana Uherek Stevanović, mislila je čim postane učiteljica da ću se vratiti i raditi u OŠ“Grigor Vitez“ gde je spremala diplomski sa profesorima Zoranom Matošević i Perom Štimac, međutim, dogodio se rat, fakultet je završila i probudila se (preko noći) u drugoj državi. Da, čudno je to, odeš da studiraš u grad u svojoj zemlji, a onda postaneš izbeglica. Danas živi u Subotici, učiteljica je i radi 20 godina u OŠ“Miroslav Antić“ na Paliću.
Nakon promocije knjiga u Poljani, malom selu u Slavoniji, nadomak Lipika i Pakraca, Dijana je rekla: „Srce mi je konačno puno i nadam se da ću na sledećoj promociji imati veću podršku prijatelja sa kojima sam provela svoje najlepše dane, jureći po pašnjacima, lugovima i kupajući se u reci Pakri, kuglajući, družeći se na stepenicama škole… Naravno, nezaboravno je i sećanje na zabave u ovom istom Domu kulture i prve javne nastupe kao recitatora i voditelja programa, jer sam neko vreme bila i predsednik omladine mesta, učesnik SORA, kao i vatrogasac i predvodnik izviđača. Zahvaljujem se svima vama koji ste mi sve ovo vreme pružali podršku, a posebno Iliji Matiću i UG Essegg i UG Hrast koji su mi besplatno objavili 5 zbirki pesama u Hrvatskoj: „Beskraj“, „Notovana“, „Bezimena“, „Ona“ i „Vanvremena Artemida“ te mi tako omogućili da ostvarim svoj san i na ovakav poetski način vratim se kući.
Zahvaljujem se i Zdenku Vanjek na fotografijama, kao i prijateljima pesnicima koji su me podržali dolaskom: Slavki Klikovac iz Podgorice, Vladanki Cvetković iz Beograda, Sabahu Al- Zubeidi iz Iraka, Mirku Knjižek iz Zagreba i Štefici Vanjek iz Ivanić Grada. Veliko hvala mojoj mami Desi, koja nas je sve lepo danas nahranila i primila na noćenje.“
Na promociji se prisutnima obratio gospodin Ivan Molnar, predsednik Gradskog veća Grada Lipika i sam stanovnik mesta Poljana te predložio da se ovakav oblik saradnje nastavi.
Pesničko veče je održano u organizaciji Udruge žena Poljana, UG Essegg, UG Hrast i Sniniše Schadjima jednog od članova Udruženja balkanskih umetnika.
Ovom prilikom je i Vladanka Cvetković predstavila svoje knjige: „Antikvarnica iluzija“, „Dan pod grlom“ i roman „Bol života/život bola“.
Deo pesma iz zbirke „Vanvremena Artemida“
SLAVONSKO PLAVO
Evo me Slavonke,
sazdane od vjere
da bol nije vječna,
da život upleten
u obiteljsko stablo
ima svoju suštinu
i
da smo svi mi
na ovaj svijet došli,
kalemljeni slučajno
da bi jednog dana
ispričali priču
o kratkovječnosti…
OVOZEMALJSKA
Na sijvet sam došla
sasvim slučajmo,
umiješali me
neki seljački geni
i stvorili me
šumsku i divlju,
ugradili u mene
snove i nadanja
da ništa nije prolazno,
a onda sam
vremenom otkrila
da smo svi mi
prolaznici
na ovozemaljskim
stazama života…
ZAR
I ne umijem drugačije,
već taman ovako,
kako znam i osjećam,
divlje i samo divlje,
prostrano, bez granica,
stega i moralika…
Zar od toga postoji vještije,
voljeti sebe u drugima?
RAĐANJE
Krv,
Sunce,
Mjesec,
Zrak,
Zemlja,
Vatra,
Voda
isto ti je,
jer gen
bez identiteta,
šta ti je drugo,
nego život
bezvremeni plod,
Svemira i Boga.
DUBOKO
Pusti korijenje duboko u zemlju,
živi u skladu sa vjetrom,
sa ozimim sjemenom prezimi,
sa pticama u proljeće pjevaj,
jer bez obzira na tehniku,
čovjek bez ljubavi
ne može oživjeti…
SAPUTNICA
Lutam beskrajem,
pognute glave, stidljivo,
svjesna da ubijam
nesvjesnim pogledom.
To vječito dijete u meni,
luta sa prtljagom savjesti i
udara u slučajne prolaznike.
Plašljiva, bojim se odrastanja,
bojim se vremena dolazećeg i one
buduće starice u meni.
Ne želim grbu u mislima,
teret na leđima,
godine koje neću znati nositi
uzdignutog čela
i podignutog pogleda.
Želim se igrati,
da sanjam,
da lutam i
tako pobijedim sva buduća vremena,
doživim sva proljeća.
Želim sačuvati snove
u kojima sam vječito neizigrano dijete,
lutka bez glave, s rukama, nogama,
nedeformisanog tijela…
Neću da me vrijeme mijenja,
ne želim odrasti.
SASVIM PRIRODNA
Vjetrom nošena,
Suncem nadojena,
oblacima uspavana,
kišom natopljena,
zemljom uhranjena,
vodom opijena,
radujem ti se
i sutrašnjem danu.
DOĐE MI – PONEKAD
Dođe mi
da uronim
u šapat
valova,
da se ogrnem
plodnom vodom
i da se
ponovo rodim
iz nečega
nepoznatog,
ali mog,
otisnutog mi
u jagodice,
silovitog
i
otpornog
na nevrijeme…
Vjerujem,
da u životu
ništa nije nevječno
pa ni ja…
ŽIVOT
U beskraju
nerazuma u razumu,
potiskuju me dani,
udaraju
u najtajanstveniji
dio mene,
zaviruju mi
pod strehu savjesti,
kucaju
na prozore vidovitosti
i otvaraju im
vrata bez lokota i žice…
Učvorena
u Gordijev čvor,
raspetljavam
sve dane buduće,
(ako ih još imam)
i jutrom poput kornjače
oživljavam teret na leđima,
vučem ga,
jednako u sebi,
kao i životnu prolaznost
na sebi…
Ne bojim se,
jer kornjače žive
dok im ne dosadi.
ŠAH MAT
Tragali smo
za istinom,
bili smo
vlastita šahovska polja
gdje su pijuni pomicali
kralja i kraljicu,
namještali spletku
i određivali pat pozicije…
Gurali smo se,
prizivajući konja
i skokom u L
pokušavali
da dozovemo topove.
Igrali smo se.
Gubeći vrijeme,
matirali smo
vlastito ja,
dodavajući
zrna riže
na prazna polja.
Kalkulisali smo matematički,
otkrivajući – igre života.
ODAZIV
Pozvana,
odazivam se nemuštim glasovima,
odlazim u susret
neispitanim cestama…
Ne bojim se trnja,
jer i Isus je krunom
prkosio ljudima u vremenu
koje ga nije razumjelo…
Lutam, kao i svaka lutalica,
neshvaćena od prolaznika,
pokrivena nebom i ogrnuta sirotinjom…
Ne stidim se, jer čemu ponos,
ako je duša gladna, a tijelo prazno?
Pronalazimo nas,
upetljavamo u trnje,
punimo nadom.
I…
Volimo
sve ožiljke prošlosti,
množimo se u sirotinji kao
prosjaci bogati vjerom.
DOBRO JE
Upetljam vlastito ja
u daljine misli,
dotaknem beskraj gorućim dlanovima,
raspletem sunčeve zrake osmijehom,
uhvatim pogled
negdje između svjetova,
raznesem krilima
ovozemaljske prepreke,
tišinom izgovorim
sve neizgovorene riječi,
obradujem se svemu živećem i kažem:
„Dobro je, što postojimo, živote Ti i ja.“
