ONOMAD JE BILA DOBAR KOMAD
Onomad je bila dobar komad!
Još je pamte barabe iz šora.
Voljeli je k`o kamilu nomad
u vrbaku dok skapava zora.
Hodala je kao paunica
tih godina, što prebrzo kopne.
Niko ne zna kad je pukla žica
kojom đavo izađe iz opne.
Nije znala ono što svi znaju –
što procvjeta mora da uvene.
Bješe trofej za najmlađu raju,
što prvi put ždere miris žene.
Tekli dani k`o što Vrbas teče,
nepovratno tekući u ništa.
Kad pregori, ni vatra ne peče –
nije više bila za bojišta.
Najsjajnija zvijezda prva klizne
niz tobogan od svjetlećih krpa.
Otkad nema nikog da je „zvizne“ –
počela je da je trese prpa.
Sad je baba prije pedesete,
sama kao beskamilni nomad.
Gdje su sada one davne čete?
Onomad je bila dobar komad.
Dan je davno ostao bez svjetla.
Mraznom noći, što u bol krivuda,
krenula je prije prvog pijetla,
posrćući… Bog će znati kuda.
