fbpx
spot_img

Ciklus: Glupe poučne kratke priče

Priča #11

Prilazi mladić devojci i počinje da joj se udvara:

– Da li ste slobodni večeras?

– Kako za koga…

– Ja bih da vas izvedem negde… Gde vi hoćete…

– Znaš li koja je sličnost između lepog konja, lepe žene i lepog dana?

– Koja?

– Sve troje upravljaju tobom, a ti si ubeđen da si gospodar. Dovoljan je i najmanji njihov trzaj da te bace u blato, ali oni to neće. Uživaju u svom samoljublju.

– Zašto mi to govoriš?

– Zato što si razmažen.

– Ja?!

– Da. Ti. Još nisi osetio razgoropađeno nebo, pobesnelog konja ili zahuktalu ženu. A sve to te tek čeka.

Udarila ga je u stomak štiklom, a onda mu opalila dva jaka šamara.

– Nauči da gutaš pa ćeš imati i veće zalogaje od mene. Sad se isplači, popij mleko, pa u krevet.

Okrenula mu je leđa i otišla.

 

Priča #12

U ordinaciju psihijatra ulazi pacijent u kolicima.

Ispred doktorke, na stolu, leži mobilni telefon, a pored njega privezak na malo debljem konopčiću kojeg ona nkako nije uspevala da provuče u rupicu telefona, napravljenu baš za tu svrhu.

Pacijent se zagledao u te dve stvari na stolu.

– Da li dozvoljavate da ja probam? – upitao je.

– Samo izvoli – psihološkinja mu je pružila mobilni telefon i privezak.

– Da nemate u tašni malo šivaćeg konaca?

– Šivaćeg konca? – začudila se doktorka.

– Da. Ali samo konac mi treba, bez igle.

Doktorka je zavukla ruku u tašnu i izvadila kalem sa šivaćim koncem.

– Evo, izvoli…

Pacijent je provukao jedan kraj konca kroz rupicu mobilnog telefona, zavezao ga je za konopčić priveska, a onda ga je povlačenjem provukao kroz tu istu rupicu. Cela operacija trajala je nekoliko sekundi.

– Bravo, svaka čast. Svi lekari odavde su pokušavali i nisu uspeli. A tebi je uspelo iz prve. Imaš zlatne ruke.

– Izvinite… Nisam ja to uradio rukama.

– Nego?

– Pa rekli ste maločas da su sve vaše kolege pokušali, i nisu uspeli. A svi oni imaju ruke, zar ne?

– Da, u pravu si. Sjajan odgovor.

Šta je dalje bilo nije bitno; šta se desilo – desilo se.

Nenad Živković
Nenad Živković
Na Internetu „Nebeski tragač“. Trudi se da sačuva od zaborava male ljude i velike gluposti. Bavio se pisanjem i čitanjem, dok je to imalo nekog smisla. Danas samo upire prstom u ono što misli da vredi. Uvek vidi drugačije nego što jeste, upire prstom, pokazuje ali ne dokazuje. Ubeđen da je na pravom putu, jer je na njemu najmanja gužva; uživa u slobodi koju je sam sebi iskreirao.