Postoje vrata,
koja nikada neću otvoriti.
Zatvorena su,
poslednje večeri,
kada vetar je
u lavirintu zavijao
i moje otežane korake
još usporavao.
Postoji pesma, gde te, neću spomenuti.
Neka stih,
ostane neispevan.
Zabranjenom ulicom
šetaću sama.
Tamo ću gledati
kuće i avlije.
I…
Neću te tražiti…
Nit’ pitati koga…
Ako te slučajno,
moje oko vidi…
Nasmešiću se,
toj čudnoj sudbini.
