fbpx
spot_img

Lorena Kujek – Exodus

Naočigled se spremaše
nezapamćeno nevrijeme.

Predugo udisah
kancerogene čestice
osvetničkih arhaizama,
a s druge strane pakla
uhodiše me manične ciklone,
uokvirene posthumnim
teorijama zavjere
o istinitosti iskušenih jeza.

Gotovo telekinetički
zadirah u potkožne pore
detoksicirajućih intriga,
sasvim (ne)suvislo
odbrojavajući jednolične dane
do konačnog dolaska
probuđenih duhova rata.

Srozavah se do ishodišta purgatorija
gdje nagomilani grijesi
proždirahu svoje licemjerne pouzdanike.

Iznova proživljavah tragediju
koja me ovila u okaljano mrtvilo
dokle god koračam umornim asfaltom
grozničavih temperaturnih šokova.

Počnjaci mi tvoriše ravne krivulje
plavičastih ogrebotina,
nalik na sedefaste obronke
raštimanih harfi demoniziranih anđela.

Nastojah ukrotiti strahopoštovanje
prema lađaru koji me posjećivaše
u noćima krvničkih pljački hrama,
dok se hranio rahlom ilovačom
rajskih vrtova nedužnosti doticaja.

Utapah se u individualnim nerazboritostima
zatrovanih neurona,
preklinjući Boga
da proglasi kliničku smrt
ovom tragikomičnom fijasku
što se samoproziva
drugim desetljećem postojanja.

Višestrukim ispadima
cikličkih sumnjičavosti
vjerno napajah poljuljane
iskaze sloma
obrnute psihoanalize.

Mrcvariše me usitnjeni pergamenti
klaustrofobičnih domena,
nalikujući na okultne začetke
transformirajućih negacija
o katastrofalnoj boli koju iskusih.

Odmaknuh se od psihodeličnih
percepcija svjetonazora,
opravdano nesavladivih zamiranja vjere
u blaženu odmazdu-
neprijatelju svetosti
u mojoj oštećenoj utrobi.

Nakon turobnih bojazni
o suicidu neba,
iskonstruirao se lakši izlaz
u čije tkivo
čak ni hladnokrvni patolog
ne imaše dozvolu zaviriti.

Sasvim nenadano,
razlomilo se platno mladosti,
iz kojeg izađoše
omamljene krijesnice
tugaljivih soneta ubojitosti.

Stoga…

Ako ugledaš kiselu kišu
kako se perfidno spušta
ponad humka
u koji je netko brižljivo
isklesao moje inicijale,
nemoj potiho jecati
za ovom minulom dušom,
već uspješno zasadi
žarko crveni karanfil
te prigrli tugujući svod
što urliče i zapomaže
nijemošću metaforičnosti.

Osluškuješ li otkucaje?

To ja rominjam violetnim kapima
na vlastitom ispraćaju životnosti.

 

Lorena Vojtić
Lorena Vojtić
Lorena Vojtić (r. Kujek), rođena 31. 5. 1996. u Osijeku. Odrasla u Valpovačkoj Satnici, a trenutno živi s kćeri i suprugom u Osijeku. U djetinjstvu se bavila glumom, pjevanjem i crkvenim aktivnostima. Završila opću gimnaziju u Valpovu, i pohađala Pravni fakultet u Osijeku, smjer upravno pravo. Već dugi niz godina surađuje s brojnim portalima i književnim stranicama- na kojima redovno objavljuje svoje radove. Postigla je uspjeh i na Europskom festivalu poezije. Ozbiljnije piše od trećeg razreda srednje škole. Tematike koje dominiraju mojim stvaralaštvom su: život, ljubav, smrt, smisao postojanja i vjera, a sve je protkano nijansama gotike. Uglavnom pisala poeziju u prozi i misaone tekstove, a nije joj strana ni kratka priča. Osvojila je prvo mjesto u poeziji 2018., po izboru stranice Pisci i Književnost i bila među 5 najčitanijih autorica iste te godine. Na svojoj Facebook stranici NA KRILIMA SNOVA broji 20 000 čitatelja. Članica Hrvatskog književnog društva, Kulture snova i Antuna Ivanošića.