fbpx
spot_img

Olga Tomović: Ono posle samita mojih lepotica

Bile lepotice moje, pričale, smejale se, a onda dečko moje matorke poče da čita neke moje kolumne. One odmah navališe na njega da ih ne smara, da nemaju živaca…latiše se klopice i zaboraviše. Punih stomačića odoše da se spremaju za neki party, lepotice moje, praznoglavice nejdraže, deca kojoj sam ja lično dozvolila da se prema meni ponašaju kao prema svemu što ne rezumeju.
Ostadosmo same, matorka i ja, pričamo o životu i smrti, ja se rasplačem, umor, tuga, sećanja, svest o konačnom. Ona naglo ustaje, pozdravlja se samnom, onako uplakanom i govori: „Ja ovo ne mogu, razumi me, ja tog čoveka nisam najbolje poznavala, ja ovo ne mogu, a mislila sam da mogu. Izvino, mama, ne mogu.“ Pokupi se i pobeže. Pa kakve veze ima „taj čovek“, plače tvoja majka, žena koja te je rodila, volela, odgajila u slobodi da ovo možeš I da pomisliš I da uradiš!
Onda svatim koliko sam u stvari jaka. Razumela sam je. Ni reč nisam rekla, ni grdnju, ništa. Razumela sam njenu slabost, njenu površnost kojom se brani od dubine života, a on boli I nje šetnja visokim potpeticama po crvenom tepihu, pre je gacanje bosim nogama po mulju I trnju. Njeno bekstvo od realnosti beše trenutno, a ostavi me da se raspadam od očaja, baš zato što sam je razumela. Razumela, osetila, oprostila.
U njenim godinama imala sam iza sebe dvoje dece, dva fakulteta, radila sam i pisala i vodila njih, princeze moje, po belom svetu da vide sve ono što će im jednog dana izgraditi mlade umove I osloboditi im duh da luta I slobodno odlučuje šta će sa svojim vremenom na ovom svetu. Sve tako do prvih samostalnih izlazaka, dok ih mrak ovog vremena nije progutao. Sve dok u meni nisu počele da vide ekscentričnu, ćelavu ženu koja nije ni nalik majkama njihovih drugarica. Koja ćuti kada svi govore, a govori tiho i kada je niko ne sluša. Koju boli uvo za nadogradnje i cipele, ali gomila biblioteku i ,zaboga, čita neke knjige i po deset puta. Koja piše i kada je svesna da to niko neće da čita. Kojoj je mašta veličine kosmosa, a nema smisla za male teme, već budži neke prideve i kombinuje reči kao da komponuje. Jednom rečju – freek.
Veče koje je počelo divno, proguta jedna ekscentričnost, suza, odvojenost majke od osobe ispred nje, koja joj je, detetu mom rođenom, opet postala neka ćelava žena čudnih navika.
A kakva su vaša deca? Koliko vremena im posvećujete da bi bila sa vama uvek kada vam trebaju, da li ih puštate da vode svoje živote ili ih gnjavite sopstvenim tugama. Da li ste za njih uzor ili samo žena koje ih je donela na ovaj svet koji ne zavređuje da po njemu hodaju tako nespremni, stasali na oblaku ljubavi I uvijeni u maglu dobrih namera. Ta krva naša, koja I nije naša, već je svoja od momenta kada prvi put udahne. Recite istinu, ne uvujajte I ne ulepšavajte, kakva su I da li liče na vas?

Olga Tomović
Olga Tomović
Rođena 1969. u Beogradu. Život joj je obeležila muzika i politika, umetnost i realnost, stvaranje i razaranje. Diplomirala je violinu na FMU u Beogradu, a takođe i žurnlistiku na Fakultetu političkih nauka, Univerziteta u Beogradu. Pisanjem se bavi od najranijeg detinjstva, a piše kao što svira - srcem, iz srca i čiste emocije. Glavni je urednik i lektor na portalu Konkretno.co.rs, gde objavljuje svoje priče, pesme u prozi i kolumne. Autor je romana „Lav i Ruža“ i zbirke priča „Bajke o bogovima, vukovima i ženama“ , oba u završnim fazama pred objavljivanje.