Čitam različite postove u povodu smrti Olivera Dragojevića i pitam se kako je moguće jednog pjevača dići na nivo nacionalnog simbola. Zbog čega?
Da li zbog njegove glazbe ili zbog toga što je javno rekao da u Srbiju njegova noga više neće kročiti?
Oliveru svaka čast.
Tko voli njegove pjesme, voljet će ih i dalje, tko ne, možda ih zavoli. Ja nikada nisam volio generalno pjevače i slušao sve što pjevaju, nego njihove pjesme. Pjesme su to što ostaje i traje.
Puno je pjesama čak i Oliverovih koje ne bih mogao dva puta slušati. Imam sve njegove CD i znam da su mu pjesme u rasponu od fenomenalnih do ljiga.
Glas se s godinama razvijao i sazrijevao, baš kao i njegovo ponašanje na pozornici. Imao je onaj splitski zajebantski humor, mješavinu između doskočice, cinizma i sarkazma.
Ne postoji čovjek koji se svima sviđa i koji radi po svačijem ukusu, pa tako ni Oliver. Bio je omiljen u krugovima koji su ga voljeli. Imao je svoje obožavaoce i tamo gdje više nije želio ići.
I nije važan razlog zbog koga nije išao, svatko od nas ima neke svoje razloge za i protiv, pa ako već javno odluči da nešto neće činiti, to se treba poštivati, dok god je dosljedan u svojoj odluci.
Oliver je ostao do kraja, a sumnjam da nije imao i razloge zbog kojih je trebao ići, ali nije. Njegova odluka.
Ipak ono što me zasmetalo u cijeloj priči oko pisanja o Oliveru je ubacivanje u priču Arsena Dedića.
Arsen je bio nešto sasvim drugo. Kompletan autor, kakvoga Hrvatska, ali i Jugoslavija više neće imati. Mogao je stajati uz rame najznačajnijim svjetskim kantautorima, šansonijerima, pjesnicima…
Mogao je da je jezik na kom je pjevao razumljiv i izvan granica nekad zajedničke države, ali nije.
To je peh ili prokletstvo svih nas koji dolazimo s prostora bivše Jugoslavije.
Ne živim tako daleko od svoje bivše domovine, tek petnaestak kilometara od granice, pa ipak ako spomenem neku veličinu s naših prostora, bilo da je iz svijeta filma, glazbe, književnosti, znanosti, ovdašnji ljudi me gledaju ne shvaćajući o čemu pričam. Znaju tek Đokovića, ponekog nogometaša, sad je Modrić u modi… Oliver je pjevao u blizinu u jednom slovenskom selu koje je organiziralo njegov koncert pod šatorom, o tome ovdje nije bilo ni riječi, ni ovdje ni u Hrvatskoj…
Ali pisalo se da je Oliver pjevao i u pariškoj Olimpiji. Naravno za Hrvate koji su imali novac da plate odlazak do Pariza i slušaju ga. Francuzi to sigurno nisu ni primijetili. Mi smo inače skloni pretjerivanjima, pa naše dižemo u nebesa, iako vani za njih nitko ne zna. Uvijek sam se pitao zašto se, recimo, Tereza vratila ako je pravila takvu magičnu karijeru u Francuskoj, zašto se vratio Ibrica Jusić, Rade Šerbedžija, Josipa Lisac, Karlo Metikoš…zašto se vračaju strip crtači, sportaši… Nije sve to tako kako izgleda i kako se piše.
Slava je varljiva i iz perspektive čovjeka s Balkana izgleda nedostižna, ali mi koji smo vani znamo koliko je teško načini proboj u stranoj zemlji i zadobiti povjerenja i publiku.
Oliver je ostao velik u maloj Hrvatskoj, bio je popularan i u Jugoslaviji. Arsen još i više. Arsen je i pjesnik čije su pjesme ušle u antologije. “Ines” je samo jedna od njih. Arsen je polarizirao, polemizirao, bio cinik, zamjerao i opraštao. Rekao bi u lice ono što se drugi ne bi usudili ni iza leđa. Živio je život samotnjaka, okružen samo onima koje je trebao. Prijatelje je birao i malo tko može reći da mu je bio pravi prijatelj.
Za Olivera ne znam. Onih nekoliko dana provedenih zajednou premalo su da bi se nekoga upoznalo. Arsena sam sretao povremeno, u različitim periodima i upoznao ga bolje nego Olivera. Možda ova mala sličica koju ću ispričati govori nešto o obojici.
Olivera sam upoznao na „Izletu u nepoznato“, bio je u društvu Zdenka Runjića. Kao i ja i on je bio gost pozvan da zabavi članove karavane. Za one koji ne znaju, enigmatska revija “KVIZ” iz Zagreba, u kojoj sam 11 godina crtao karikature za naslovnu stranicu, organizirala je svake godine „Izlet u nepoznato“ na koji su išli čitaoci, članovi redakcije, suradnici i ljudi iz svijeta zabave, pjevači i glumci. Tako su gosti, između ostalih, bili Saša Zalepugin, Oliver Mlakar, Kićo Slabinac, Tomica Ivčić, Vojo Šiljak, Oliver Dragojević… Po četiri ili pet autobusa kretali bi u neko mjesto u Hrvatskoj ili Sloveniji na četverodnevni izlet. Tako sam eto upoznao i Olivera.
Znao je da sam ga crtao, zezali smo se pričali viceve, po koju popili, družili smo se tri dana i to bi bilo to, da ga nisam nakon dva, tri tjedna ponovno sreo. Pred ulaskom u Zagrebačku banku na trgu Republike u Zagrebu skoro smo se sudarili. Obojica iznenađeni. Pozdravio sam ga, a on me pogledao kao da me nikada nije vidio. Tek kad sam rekao tko sam sjetio se. Kratko smo izmijenili nekoliko riječi. Kad smo se razišli ostao mi je osjećaj, da me se „sjetio“ reda radi i mislio, bolje da mu se nisam javljao. Ali kad sam malo promislio, shvatio sam, nije on kriv i nisam mu zamjerio, a i što bi. On je ipak pjevačka zvijezda koja sreće puno različitih ljudi, da ne može sve ni zapamtiti. Možda dnevno upozna više ljudi, nego ja za godinu. Ali dok smo se družili pokazao se kao jednostavan i drag čovjek. I to je ono što se cijeni.
Arsen je sasvim druga priča. Već sam nekoliko puta pisao kako smo se upoznali, ali za one koji nisu čitali da ponovim.
Upoznao sam ga neposredno nakon moga dolaska u Zagreb. Navikao na subotnje igranke pronašao sam jednu u sportskoj dvorani Tucman neposredno iza Hrvatskog narodnog kazališta. Tu su svirali moji kasniji prijatelji iz grupe Clan. Bile su to sjajno organizirane igranke na kojima su subotom bili gosti iz svijeta estrade. Tako sam kad je gostovao Arsen zamoljen od članova grupe da nacrtam njegovu karikaturu i da mu to na bini poklonim. Tako je i bilo. Arsen me je pozvao da se nađemo nakon nastupa, pa sam s članovima benda sjedili i razgovarali. Tad me je Arsen pozvao da budem njegov gost. Mislio sam da se šali i da je to rekao tek tako. Nisam odreagirao i nisam išao. U ožujku je bila čuvena akcija cijepljenja protiv velikih boginja nazvana „Variola vera“. Tako sam ponovno sreo Arsena i dok smo satima čekali u redu, razgovarali smo o svemu i svačemu. Ponovno me pozvao i dogovorili smo termin.
Bio sam mu gost jedne večeri 4.4. u Gundulićevoj ulici. Pored Arsena u društvu su bili Gabi i Zvonimir Golob. Bio sam impresioniran i njihovom jednostavnošću i odnosom prema mojim godinama. Treba znati da sam tada bio ni na nebu ni na zemlji Dao sam otkaz u firmi u kojoj sam radio tek nekoliko mjeseci, a u Vjesniku još nisam počeo surađivati. Bio sam neka vrsta boema o kojima je Arsen u svojim pjesmama često pisao. Arsen mi je ponudio da mi pomogne, zahvalio sam i rekao da svoj put želim ići sam. Ostali smo do duboko u noć uz vino i priče, ja netko sasvim na početku, anoniman i oni slavni s vrha piramide. No to mi nisu ni na koji način pokazali. Arsen i Gabi su mi poklonili ploču, knjigu Brod u boci i zajedničku fotografiju. Kasnije sam se s Arsenom povremeno sretao i nikada baš nikada nije prošao da se ne pozdravimo. Obično bi negdje sjeli i porazgovarali, a tema je bilo puno, jer je Arsen bio komunikativan, baš kao i ja. I naš zadnji susret u Istri, kad je već teško hodao i bio prilično namćorast“ bio je srdačan, mada to više nije bilo to. „Između nas rat je stao…“kaže jedna njegova simbolična pjesma. Doduše između nas su se ispriječile godine i sudbine.
Pa ipak Arsen živi i dalje kroz svoje pjesme i svoju glazbu, baš kao što će i Oliver. Treba ih pustiti da mirno spavaju, i ne uspoređivati ih jer je jedino ono što ih je spajalo bila glazba. Ako bi ih netko htio usporediti ne bi mogao. Oni su u svim segmentima svojih života bili različiti. Zato mi i smeta usporedba, a još više cijela halabuka oko sprovoda Olivera Dragojevića…
2. 8. 2018.
