(Urošu Toškoviću.. mom saborcu, sabesjedniku, učitelju, majstoru, neustrašivom, nenadmašnom, neprevaziđenom geniju)
—————-
To je oduvijek bilo sve što sam imao
Glad i lutanje, između ludila i straha
Bjekstvo u sebe, u srž, u najdublji smisao
Godine gladi postale su moja sloboda
Godine lutanja postale su moja umjetnost
Bjesomučno stvaranje krvavih djela
Vodilo me je do toga da ću, ili dotaći suštinu
Što znači besmrtnost, Ili pucati sebi u glavu
Spavao sam ispod mostova Sene
Crtao beskućnike kao svečeve
I Mariju iz Luvra sa raširenim nogama
Kako pohotno gleda ovaj razvratni svijet
Pio sam kišnicu I čuvao mrtvace
Ni sa kim se nisam družio
Oni koje sam poznavao bili su foliranti
Ja sam bio divlji, razumiješ
I kad su me pitali odakle dolazim
Govorio sam iz goloti, iz Crne Gore
A to je zemlja đe sunce oštri kamen
Dok noću mjesec nad njom bdi
Negdje na Montparnasseu ostavio sam mladost
Izboden od nekog Arapina, zbog žene
Prosutih crijeva na pločniku, mrtav
Sabrao sam u šake sve što sam imao
I glad, i samoću, i strah, i život, i crijeva
I odvukao se u Beograd
Tamo je sve bilo isto
Samo bez Pikasoa i bez Dalija
Tamo sam torturisao sebe
Bespoštedno
Tiranski
Ludački
Tamo sam nastavio da gladujem
Tamo sam nastavio biti slobodan
Tamo sam rađao besmrtnost
Zapravo, ja nikad nisam stvarao umjetnost
Činio sam da se umjetnost otjelotvori
Iz nad razumnog
U krv i suze
U glas i otkucaje srca
U prosuta crijeva
To je oduvijek bilo sve
Kriknuti u svijet
To je ono što sam oduvijek imao
Od goloti do besmrtnog
