9. Decembra 2019. | 21:37
Početna / Magazin / Predrag Kisa Kisić: Zamisli

Predrag Kisa Kisić: Zamisli

Stojiš preda mnom. Gledaš me očima iz kojih sam se rodio u svijetu koji više odavno ne postoji. Gledaš me. Da li donosim dobro ili nesreću. Hoću li biti u tvojim molitvama, suzama prosut u riječi ljubavi, nade i pokajanja, za utjehu, ili ćeš me se odreći sa gađenjem i pljuvati kad god mi se ime spomene. Hoćeš li me kleti kao što me drugi slave. Slave li, zaista? Znam, nije lako kad ne znaš s čime imaš posla. Gledaš me kao nekog nesretog Grenuja rođenog u osamnaestom vijeku, negdje na smrdljivoj pijaci, koga je svijet dočekao u poganom zadahu govana i prosutih crijeva. Zar to nije naša istina? Ali ne, to nisi bila ti. Nisi bila njegova majka. Ti si sa mnom bježala kroz šume, one Vulfove, mračne i tajnovite kao vrijeme. Ti si sa mnom u naručuju svome bježala ispod noža, u nepoznato, u neizvjesno. Mi smo prognani. Kuda nas je to odvelo?

Razmišljam o tome koliko sam bio loš. Koliko sam promašio cilj putujući kroz eone vječnosti. Kome moje greške donose nesreću. Ko je patio zbog mojih odluka. Razmišljam – ne umijem da se vratim. Izgubljen sam. Kao neki ludi Servantes. Kao neka Anastasija osamljena u kedrovim šumama dalekog sjevera. Kao neki otuđeni Selindžer zarobljen u košmarima i strahovima. Kao jedan Vinsent koji nije više mogao da izdrži teret bola.

Zamisli.

Ljude ništa neće spasiti od njih samih. Ljudima nije dovoljno oproštenje, oni će uvijek vjerovati da krivica nije njihova. Razum ne ubija loše ljude, već one što su srca meka, osjetljiva na dodir stvarnosti, osjetljiva poput svilene niti što drhti i pred najmanjim treptajem. Zamisli. Ratovi još traju. Zemlja se još krvlju hrani. Sve je postalo savršeno, a duša bolesna, bez lijeka, rane joj se gnoje, zaudaraju na pokvarenost. Još uvijek smo neka smrdljiva pijaca negdje iz osamnaestog vijeka. Nikad nam neće biti bolje. Svi ljudi od početka vremena sanjaju o tome. Svi ljudi su se borili za isto. Prije pet hiljada godina neko je rekao da moramo biti slobodni. Neko je rekao da moramo imati prava. Kao jedan Vilijam Volas što je ginuo za Škotsku. Kao jedan Princip za Bosnu. Neko je prije deset hiljada godina tražio mir i ljubav. Šta danas tražimo? Jesmo li danas slobodni? Ne. Izgubljeni smo. Uzaludno stvaramo beskorisno, od misli i svakodnevnog sve do materijalnog i životnog, pa se čudimo kad ne vidimo smisao. Uništiteljskom prirodom palih pustošimo Zemlju brzinom kojom se i sami raspadamo i kojom nam se duša gasi. Munjevito! Osuđujemo neistomišljenike koji u trenutku zaključuju, a ne dajemo im vremena da preispitaju svoje odluke. Zašto? Zašto tražimo da nam se poklone oni koji nam ne dolaze i ne pristupaju svojom voljom. Zar očekujemo da će bilo ko iz moranja da nam se povinuje biti srećan zbog toga?

Zamisli.

Stojiš preda mnom. Gledaš me. Oči ti još uvijek nisu spremne da se od mene rastanu. Gledaš me. A ja tražim oproštenje što sam pobjegao i napustio te da bih spasavao druge utopljenike sa kojima tonem na istom brodu. Tonem u živom blatu postojanja. Tonem u divljim daljinama sjevera. Prosut u magle, u mračno i tajanstveno. Prognan. Oprostićeš mi. Ali ni to neće biti dovoljno. Izgubljen sam. Ne umijem da se vratim. Ništa me ne može spasiti od mene samoga. Uvijek ću misliti da je krivica samo moja. Razum me izdaje. Srce hrabrost gubi pred oličenjem beskrajnog ponavljanja. Zamisli. Moji ratovi još uvijek traju. Mjerim slobodu po dužini lanca ropstva. Mjerim samoću po tome koliko je tišine u njoj stalo. Moji dani trule u strnjištu. Moji dani blistavi se rađaju s druge strane očiju.

Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Predrag Kisa Kisić

Predrag Kisa Kisić
Rođen u Visokom 1991 godine. Živi i radi u Podgorici. Autor nekoliko neobjavljenih romana i zbirki pjesama. Izbjeglica. Trajno nenastanjeni stranac.