Liju hladne, jesenjske kiše, beštije,
Dušama rđavim, sitnim,
I to dosta je.
Primjećujem da čežnja
Apstraktnog umjetnika izigrava,
Hedonist i mazohist oči u oči
Ruskog ruleta.
U moru iluzija snove sam kupala,
Od sijenke vlastite bježala.
A jesen je.
Ona žuta, blijeda, vjetrovita i kišovita,
Dama što lišće sudbine lišava.
Plaše me monstrumi u ljudskim kutama,
Po leđima što me tapšu,
Pa strahujem i od vlastitih ideala,
I da, zime kad doputuju,
Ne poželim kišu…
Selma Ahmetović: Hladne beštije
