fbpx
spot_img

Stefan Simić: ***

Stefan Simić

Najlepše je kada u ženi pronađeš ženu
A i prijatelja, sestru, možda na trenutak i majku koja će da brine o tebi.

Ljubav žene ne ide samo u jednom smeru.

Žena može da voli na toliko načina a ideal je kada muškarcu podari sve te ljubavi.

Kada pored nje oseti i erotsku privlačnost i prijateljsko razumevanje i sestrinsku brigu i podršku a možda, kao vrhunac svega, majčinsku zaštićenost i privrženost, kao krunu odnosa.

Premalo je takvih žena danas spremnih da podare sve to i da u sebi objedine sve te ljubavi.

Žena jedva i da voli, na bilo koji način a kamoli višestruko.

Žene ne rade na uzvišenosti i idealima jer vreme u kome živimo ne radi na tome. Traži se nešto drugo a to drugo se i dobija.

Isuviše se potroše u ispraznosti svakodnevice i banalnostima. Ne nauče ni da vole, ni da budu voljene ali zato savršeno nauče da odglume sve to.

Ali nisu one krive, ni najmanje, vreme je takvo, svako vuče na svoju stranu, svi, zato su i one tako razdeljene.

Vaspitavaju se na pričama o brzom životu i lakim zabavama, utopljene u tom svetu koji ih toliko emotivno iscedi da nisu ni za sebe a kamoli za druge.

Ti u njihovom pogledu jasno vidiš rascepkanost na hiljadu delova.

Nema osećaja celine, ni one unutrašnje potrebe da se nečemu predaju do kraja. Nego stalne promene dok se, suštinski, malo toga menja.

Oseća se u njima nestalnost i neprekidna potreba da negde beže, da se sklanjaju, skrivaju.

Stalno ih nešto tera i progoni…

Živimo u vremenu gde većina nastojeći da odgovori izazovima sveta u kome živi ne odgovori izazovima duše.

Nedostaju žene koje se daju i vole…

Ne u seksualnom smislu, to je danas i više nego lako, svet se pretvara u javnu kuću, gde je sve na dohvat ruke u zavisnosti od platežnih moći.

Nego u ljudskom smislu, kao bića, ličnosti.

I zato treba slaviti i negovati takve žene jer samo one, u istinskom smislu, neguju i nas same.

Da bi se muškarac osetio muškarcem treba da sretne ženu koja se oseća ženom, onako do kraja, i da kroz zajednički ideal dožive ono najlepše što život nosi.

A i da preguraju, zajedno, kako znaju i umeju, ono najgore.

Stefan Simić
Stefan Simić
Rođen 1989. godine u Paraćinu. Studira Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Svoju prvu knjigu „Pustite nas“ objavio je 2012. godine, a knjigu „Odjeci ljudskog“ 2013. i 2014. (drugo dopunjeno izdanje). Specifičnim stilom pisanja i otvorenim načinom izražavanja na nastupima privukao je pažnju u Srbiji i zemljama ex-yu.