fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Štrkijada

Foto: Marko Marković

Proleće najlepše život slika
Kad sunce uhvati u podne zalet,
Pa zasleprša veš sa dugog štrika
I krene na vetru čarobni balet.

Tuce čarapa u žiži dana,
Klati se na tankoj žici solo,
Crnjih od jata gladnih vrana
Veselo igrajući Žikino kolo.

Iz dedine košulje sa mature
Što visi naglavačke polucela.
Niz dva rukava suze cure
Za vremenom kad beše bela.

Mamina haljina finog dezena
Uz iznošenu tatinu rolku,
U zanosnom plesu ko muž i žena
U lakom ritmu izvode polku.

Peškiri, krpe, džemperi pride,
Majice duže i one kraće,
Svi mogu igru veša da vide
I okrpljene babine gaće.

A kada igra umorna splasne
I sunce iza brega kad zbriše,
Cela kuća do u sate kasne
Na poljsko cveće miriše.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.