Kiša je padala noći kad je ostala sama. Dobovala je po isprevrtanoj, plodnoj zemlji. Zainatila se da joj do nozdrva donese miris početka koji liči na kraj.
Ne možeš da budeš tužna! Okupaću te, umiću te, bićeš kao nova! – obećavala je kiša.
Pustila je da na nju prospe sve kapljice iz oblaka i sa lica ispere šminku koja se razlila. Stvorila je, na prostoru ispod dva oka, divno impresionističko djelo! Pomalo zastrašujuće za slučajnog prolaznika koji je krajičkom oka spazio.
***
Izađe ispred kuće da spase rublje od kiše. Zaklopi kapke i dopusti da miris zemlje obavije sve u njoj. U utrobi komešanje, pa kidanje, pomisao da, spletom nekih čudnih okolnosti, nikada nije bilo pravo vrijeme. Nizašta. Naučila je da vjeruje kako je pravo vrijeme izmišljena kategorija za sadašnjost u kojoj su se kockice (sasvim slučajno!) spojile.
Zemlja joj prošaputa:
– Zar je sve (i dalje!) tako živo?
Disala je i zadržavala miris, baš kao i uspomenu na davno odumrlo vrijeme.
Nikada nije bilo više punoće kao tih večeri pred kišu. Dok je vrijeme stajalo, a planeta prestala da se okreće.
– Kako da zaboravim noć u kojoj su svi zakoni Kosmosa prestali da važe? – upita, po prvi put u mrak, a ne odgovori niko.
Izdahnu… Dobovanje kiše. Miris zemlje. Njegov šapat koji nestade u daljini. Iz posljednje uspomene.
