spot_img

Tode Nikoletić: Nedodir ljubavi

Suviše sam ohol i krut
Da shvatim tvoju žudnju
Ko žeđ koja me jede.

Ni mesec me ne zna žut
Pred noć sudnju
Kad me tuga
U očaj svede.

Nemam ruke za tebe
Dovoljno čvrste
I trajne.
Pobeći ću kad svane
I krik tvoj biće umirući
Smiraj tajne.

Znam tvoje prste.
Znam tvoje tužne dane.
Strah me da zakoračim
U kuću bez krova.
Sam, bez lika.

Potonuću olovan od snova.
Ne mogu da sanjam više.
Ne mogu da patim više.
Suviše sam slab
I naučio sam da venem.

Pretvorio sam se u vetar
Koji će hukom da izbriše
ljubav očajnika
Kad mi vreme račun svede.
Tvoje odsustvo neće
Boleti.

Suviše sam patio
I s mukom krilatio
Na ovom ostrvu
Savršenstva i jada.

Uskoro ću da svenem.
Uskoro ću da krenem.
Tamo gde ću te
Nedodirom voleti.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.