fbpx

TRENUTAK

Kažeš – bilo je to. Prošlo vrijeme. Trebalo bi biti prošlosvršeno vrijeme. Nedostaje ta oznaka „svršeno“ pa više nisi siguran ni u prošlo. Dođe kao repriza. Ono kad najave ponovo film već pogledan, gledaš a TV ne upaljen.
Noć je duga kada čekaš. A ti čekaš iz noći u noć. Nisi načisto šta želiš. Da patnja ima kraj ili da budeš molekula nepoznatog sastava na nepoznatoj planeti.
„Čuvarica“ te silom smješta u krevet da malo odmoriš. Pozvat će te
kada dođe – taj trenutak.
Ne zna da mrziš riječ „trenutak“, a preumoran si za ispovijed.Podsjetnik je predugačak za noć. Ako šutiš slike se smjenjuju brže:
prva triska, prvi plač, prvi razvod, prvi neuspijeh, bol, odlazak,povratak, pogreške -sve označeno jednom nemjerljivom jedinicom vremena. Kraćom od minute.Ili možda dužom.

Sjede za stolom. Ovalan je, velik, nalik na stol za sastanke. Prve rodice: Blaža, Nada, Mila, pa teta Jasna.
Čuvarica kuha kavu, dodaje sok, ne šuti. Priča trenutak.
Zdenko sluša. Leži na crnom kožnom kauču u boravku. Odabrao je to mjesto ne očekajući posjete u rano jutro. Tek je osam sati proljetnog dana. Dotrčali su čim su čuli. Brižni su.

Hvala bogu, Ivana radi – Blaža s ponosom. A tvoj Goran?
Nije, vratio se –
Kad je on –

Hvataš djeliće razgovora. Pitaš se koliko dugo se nisu srele? Od Nikoline…To je rodbina, zaključuješ. Susreću se samo u specijalnim prilikama. Kad „trenutak“ zazviždi.
Gledaš dvije zbunjene grlice na rubu balkona. Ne možeš razumjeti kako se osam pupoljaka hibiskusa rastvorilo u osam žutih cvjetova. Za trajanja noći. Gledaš čudo. Pokazuješ prisutnima. Njihove oči pitaju: o čemu ti to? Pojašnjavaš – hibiskus cvijeta civijet po cvijet.
Sišla je s uma- odgovaraju oči.
A nisi! Ne plačeš. Ne vičeš. Misliš na majku. Gotovo si sretna što je nema. Ubio bi je taj trenutak.

Netko je otvorio vrata stana. Da se ne zvoni. Kužiš to po Dijani. Zdenkovoj prijateljici sa kata niže. Oči su joj crvene dok se naginje prema njemu. Ne gleda je. Čuvarica mu je zatvorila kapcima pogled. Ne znaš  čuje li je.

Teta Jasna objašnjava: sin joj plovi na strancu. E nisu plaće više dobre. Cijeli svijet je u recesiji. Amerika stoji najgore. Banke su propale.
Nadine sestre neće da se djele. Sve je zapušteno na selu. Tko da radi kada ni ne zna šta je čije.
On sluša. Sigurno! Najnovije vijesti. Smijat će te se poslije zajedno. Kao i toliko puta prije.
Ogovarat rodbinu. Raspravljat šta bi vi kad bi…
Čovjek u odijelu daje čuvarici papir. Za pola sata će doći- objašnjava. Odlazi brzo. Ni on ne voli trenutke – misliš. Razumiješ to bjegstvo. I ti bi s njim da nije neprimjereno.
Blaža se, za okruglim stolom, smije.
Hvataš čuvaričin pogled. daje ti znak da mora ići.
Gura ti potpisani bijeli papir u ruke. Dva primjerka. Jedan zadržavaš, drugi trebaš dati ljudima kada dođu..
Gledaš mu bivšu ženu i pitaš gdje mu je sin.
-Nisam mu još rekla, uzrujat ću ga previše.
Moram naći pravi trenutak – šapuće tiho.

Trenutak te opet udara posred srca. Komada kao i uvijek. Izaziva mučninu. Dobro je da on spava – sigurno ne čuje.
Ispričat ćeš mu kada plač krene.
12112300_2141287246010835_1740814069618746702_n

Prethodni tekstDa li ste znali: AIR Srbija
Sledeći tekstJesen
Nada Vučičić
Nada Vučičić
Rođena 1949. godine u Splitu gdje živi i stvara i sada. Slika, piše poeziju, lirsku prozu a okušava se i u kratkoj priči. Samostalne zbirke "Poezija riječi i boje", "Dok te sanjam", Zajednička zbirka"Stihom ispisujem dušu". Pjesme su joj objavljene i u međunarodnim zbirkama. Ilustratorica je nekoliko naslovnica zbirki drugih pjesnika.