Kultni Conan možda vam je već dobro poznat po legendarnoj sinkronizaciji špice animiranog serijala iz devedesetih koja se dan danas još zna pjevušiti. A možda ste čak i jedan od onih koji ozbiljno guštaju u njegovoj mračnoj mitologiji i fetišizmu prema zmijama. Premda Conan Exiles i dalje nalikuje Early Access naslovu koji ima brdo bugova, nastavite ipak čitati jer se ovdje možda i krije nešto za vas.
Developer Funcom svojega Conana inače gura kao igru namijenjenu malo zrelijoj publici pa se stoga sastoji od dosta krvi, religije, kanibalizma, ropstva, golotinje, ljudske žrtve i tko zna još kakvih drugih vradžbina. Iako Conan Exiles nažalost nema dinosaure, ono što zato ima su krokodili, pauci, zmije, kosturi, duhovi i druge natprirodne pojave.
Još ste tu? Ako vas to nije uplašilo, krenimo onda radije od nekakvog početka. Osuđeni na smrt i razapeti usred pustinje – vaša pustolovina započinje tako da se Schwarzenegger sasvim slučajno nađe u prolazu te vas tako spašava. Odavde pa na dalje je na vama da radite sve one lijepe stvari poput skupljanja kamenja ili grančica kako biste dalje preživjeli. I najprije se odjenuli jer ste naravno i goli do dupeta.
Koncept preživljavanja u svijetu obilježenog barbarima naravno podrazumijeva i poštenu količinu borbe. Dok se taj sustav vladanjem oružja dosta mijenjao kroz period Early Accessa, nažalost i dalje nije nešto posebno atraktivan. Iako donekle funkcionalan koji tek nerijetko nečemu nalikuje, za današnje je standarde ipak malo primitivan. Većinom zato što izvedbom poteza postajete ukorijenjeni na mjestu (uključujući i protivnike) pa onaj tko se u tom trenutku dalje kreće praktički postaje nedodirljiv. Samim time svaku bitku dobivate tako da kružite oko neprijatelja dok on ne napravi grešku i zamahne prvi. Takvo što s vremenom zna postati zbilja naporno, ali u pješčaniku predviđenom i za brojne druge stvari možda nekima to bude od manje važnosti.
Sustav borbe je funkcionalan, ali za današnje standarde ipak malo primitivan.
To kažem jer sve ostalo zapravo dosta dobro izgleda i funkcionira, čak i kada vam postavke nisu do kraja nabrijane. Način na koji se kamen raspada prilikom kopanja je pogotovo dopadljiv i moram priznati da sam unatoč svemu ipak često guštao. Zarazno je vidjeti lika kako vam napreduje zbog čega je teško stati kada se kamen jednom zakotrlja. Sam crafting je sasvim logičan i dubok s mnogo izbora, a nije ni previše kompliciran kada ga jednom skopčate.
Ipak, radi se o relativno sporoj rutini u kojoj je potrebno dosta posla i strpljenja, a nagrađeni ćete biti samo onoliko koliko u njega i uložite. Conan Exiles zato dozvoljava da si igrači po vlastitoj mjeri odaberu kako će većina toga funkcionirati, barem što se singleplayera tiče. Pritom ne mislim samo na brzinu skupljana resursa ili vremena potrebnog za craftanje, već i drugih stvari poput dužine noći ili penala za gubitak života. Štoviše, te se opcije mogu naštimati u toliku krajnost da igra skoro pa izgubi svaki smisao.
Gameplay Conan Exilesa je relativno spora rutina za koju je potrebno dosta posla i strpljenja.
Čitav se singleplayer tako može upropastiti jednom kada saznate da ujedno posjedujete i sve ovlasti administratora. To vas naravno čini “alfom i omegom” s mogućnostima kojima je teško odoljeti jednom kada stvari krenu po krivom (a krenu apsolutno uvijek). Jedini “pravi” način igre zato je vjerojatno online na službenim serverima, iako i dalje smatram da je zgodno igračima dati alate kako bi se igrali po vlastitoj volji. Istina je da time stvari postaju tolerantnije i fleksibilnije, ali ne i toliko zadovoljavajuće koliko bi bila jedna poštena delegacija s pravom ekipom.
Na ranije spomenuti gubitak života slobodno možete i računati jer ovo je svijet u kojem će vas sve što ugledate pokušati ubosti. Nekakvog “permadeatha” ipak nema iako tehnički gubite sve što ste nosili za vrijeme pogibije. U prijevodu, jedino što gubite je vrijeme potrebno da opet skupljate resurse kako biste izradili nove alate i opremu, ili pak vrijeme putovanja nazad do svojeg tijela gdje ju imate priliku preuzeti. Ako vam to zvuči prestrogo ili naporno, također postoji i mogućnost igranja s pravilom da se ne gubi ništa te ste samo vraćeni na mjesto gdje ste zadnje prenoćili.
Zapravo, šturo preživljavanje uopće nije neki problem kako vas ništa ne sprječava da si pokraj rijeke ne složite vatricu i cuclate palac dok vam ne otpadne. Poanta preživljavanja u Conanovom svijetu zato nije samo u disanju dok se mjesec provlači kroz nebo, već i u aktivnom istraživanju svijeta čiji horizonti ujedno obećavaju i pregršt mračnih tajna. Ali, da bi se njih dočepali potrebno je najprije početi od malih koraka – napraviti si neke šlape i krenuti s cijepanjem drveća kako bi od kolibe jednog dana možda stvorili i grad.
Poanta preživljavanja u Conanovom svijetu nije samo u disanju dok se mjesec provlači kroz nebo, već i u aktivnom istraživanju svijeta.
Zvuči fora? I jest. Sve dok po stoti put opet nisam morao plivati preko rijeke kako bi stigao do planine iza koje je kamen koji mi je još jednom zatrebao. Takav je nažalost život prognanika, stoga očekujte dosta planinarenja s puno loših odluka koje ćete pritom raditi. Jedna od prvih lekcija koju ćete tako na teži način naučiti je da dom treba sagraditi na plodnom tlu, po mogućnosti što dalje od krokodila ili divovskih tarantula… Dobar sam dio poteškoća mogao zaobići da sam se ugnijezdio na povoljnijem mjestu, ali iskreno mi se tada više nije dalo sve ponavljati radi neke migracije. Sjevernije ionako sve samo postaje još teže.
Taj koncept putovanja zapravo se pomalo krši s onime da gradite vlastitu bazu, no tu ipak postoji mogućnost da kroz pustolovinu otkrijete i kako se koristi Conanov “fast travel” sustav. Nemojte se doduše sada previše ponadati jer nije riječ o jahanju na krokodilu, već o specifičnim stupovima koji kroz pustinju omogućavaju teleportaciju u jednom smjeru. Ali nije kao da je sve ovdje pustinja. Jednoga ćete dana tako stići i na zelene pašnjake, a ukoliko ste stvarno uporni – i na snježne planine.
Sve je to bilo još donekle zanimljivo iako malo usamljeno u singleplayeru. Tek nešto kasnije kada sam se odlučio pridružiti online ekipi sam doznao što sam svo to vrijeme propuštao. Tamo gdje mi je nekada bila pustoš sada ne samo da je bio sagrađen čitav grad, već i most preko rijeke koja me toliko dugo mučila. Zašto se ja toga nisam sjetio? Možda zato što sam oduvijek naginjao klasičnoj MMO formuli u kojoj bi se taj most pojavio samo kada bi me netko poslao da ga sagradim. Ili možda zato što bi to značilo da opet moram kopati milijun kamenja…
Igra je živa i dinamična, ali pod uvjetom da ju ne igrate sami već s drugim igračima na serveru.
Kako god, tu itekako ima prostora za kreativnost, a dobra je to prilika i za pustolovinu s ekipom preko Discorda jer su NPC likovi s kojima bi mogli izmijeniti pokoju riječ veoma rijetki. Premda tu ipak postoji neka radnja koju polako razaznajete, početno putovanje dati će vam radije neke jednostavnije zadatke tipa; obuci šlape, skuhaj kavu ili plati režije. Dobar dio njih tako ćete napraviti sasvim slučajno dok će ostali zauvijek ostati na popisu.
Samim time, Conan Exiles vam neće ponuditi neke pretjerano jasne ili uzbudljive ciljeve. Jedino što znate je da ništa tu ne znate te da bi iz prve ruke sve najprije trebalo istražiti. Stvar koja vas pritom vodi uglavnom je vlastita znatiželja, a glavni ciljevi oni su koje si sami postavite. Premda kroz trailere obećava svašta, to vam je najprije igra u kojoj igrač mora znati uživati i u malim stvarima – berbi bobica s kojima se slučajno otruje, ili možda obilne šake glista za doručak. Dobar tek!
Ne nadajte se velikim stvarima – ovo je igra u kojoj se uživa u berbi borbica i kupljenju glista.
Osim elemenata gladi i žeđi koje su klasika žanru, od nešto veće značajnosti ovdje je takozvani “thrall” sustav u kojem si od agresivnih kanibala stvarate robove, stražare ili suborce. Ima tu još i dosta drugih zgodnih stvari poput pješčanih oluja ili sustava zvanog “purge”. Taj će igrače testirati tako da u određenim trenutcima na njihov dom šalje valove čudovišta, a što ste dublje u svijetu to taj “purge” postaje žešći.
Conan Exiles zapravo se sastoji od prilične količine mehanika, uključujući naravno i brojne bugove. Očekujte zato stvari poput ljudi koji plešu na nebu, penjanja koje izgleda kao da šakama hvatate zrak ili pak likova koji propadaju kroz zemlju. Možda najiritantnija stvar tu je vjerojatno mizerno mala količina zdravlja koju vraćate hranom jer se time svaki obrok sastoji od milijun zalogaja. Osim takvih gluposti i pomalo primitivne borbe, zapravo nisam primijetio nešto što bi me previše ljutilo a da se uskoro ne bi moglo popraviti pokojom zakrpom.
Ali to je možda zato što sam nevoljko išao na PvP servere. Premda ovdje možete uživati kako god poželite, Conan Exiles inače je zamišljen kao PvP stvar u kojoj bi se klanovi svakodnevno nadmetali. S time na umu, također tu postoji mogućnost da štujete i zazovete ogromne bogove koji će neprijateljske gradove doslovno zgaziti. Nije li to prizor vrijedan svjedočenja?
Fora su i trenutci kada zaklon od oluje nađete u zadnji čas, ili kada nabasate na igrača koji u pustinji slaže ogromnu piramidu. Sagraditi pak možete što god zamislite jer je sustav gradnje poput slaganja Lego kockica, a tuđih zgrada i zidina zapravo ima posvuda. Nažalost, one također često znaju pridonijeti i osjetan udarac na performanse vaše mašine. Barem ako ne posjedujete neki vrh vrhova zbog čega će konzolaške verzije izgleda izvući najkraće slamke. Najbolja obrana od neprijateljskih klanova zato je vjerojatno prekovremeno farmanje kako bi na jedno mjesto pljunuli toliko cigli da im se igra sruši kada ih ugledaju. Ako se pritom naravno vama ne sruši prvo.
Službeni serveri pak nažalost imaju samo 40 slobodnih mjesta. To se brzo popuni jer u ovom trenutku igraju svi i njihov pas, a odlukom da skoknete tamo gdje je manja gužva ujedno znači i da opet počinjete s golom guzicom, da budem pristojan. Daleko od idealne situacije, no kako god da ga sagledam jedino što tu vidim ipak je jedan ambiciozan pothvat. Vizija developera tu je spojiti Skyrim s Minecraftom i premda smatram da je to relativno precizan opis, još uvijek je upitno hoćemo li ga kao takvoga i pamtiti.
Tu je i ono pitanje na koje nikako da dobijete odgovor a znam da ga čekate – je li Conan Exiles bolji od Arka? Iskreno, ne bih znao jer Ark nisam probao, no nema sumnje da i ovo čudo može biti jedna zarazno-zabavna stvarčica ako ste joj u stanju oprostiti neke glupave nesavršenosti. Još više ako joj se prepustite s nekoliko frendova koji će sve to kopati dok vi budete onaj koji na baušteli pokazuje prstom.
Izvor: hcl.hr
