Odsutnost tebe
I tvoje reči
Ne može
Da ме spreči
Da te volim
Još jače.
Iako u oku
Suza grebe
I čeka
Da se slije,
U ime poezije
Ne pitaj
Zašto pesnik
Plače.
Moje je pesmom
Da те odbolim
I dajem.
A sve dok te
Volim,
Zapamti.
Toliko ću da
Trajem.
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač?
Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta,
One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno.
Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan
nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva,
Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam…
Biće ipak da sam samo obično DETE.