fbpx
spot_img

Milan Pajević: Kumovsko pismo

Ili: pismo iz Kijeva kumovima u Moskvu

Dragi moji kumovi,

Kao što vas kuma svakodnevno informiše, to joj je sveta obaveza, znate da je prelomila i da je ipak rešila da me poseti i sa velikom tugom je napustila svoj ljubimij Beograd u koga se posle 15 godina bivstvovanja na ukrajinskim prostorima vratila krajem prošle godine. Ne znam koliko ste, iz kontakata s svojim ukrajinskim prijateljima i kumovima upoznati sa dubinom krize na ovim prostorima, ali svakim danom je sve teže i teže. Odgovorih u jednom intervjuu pre neki dan na pitanje „Da li izlazimo iz krize?“: „Bojim se da još nismo dotakli dno, a kad i udarimo u njega probićemo ga i tonuti još dalje…“

Za razliku od Kazahstana, koji je prvi s postsovjetskih prostora bačen na kolena, Belorusije, pa i bratske nam i vidim sve milijeRusije, gde je politička situacija godinama „pod kontrolom“ – ovde se od krize koalicije dugo nije dalo razaznati kakva nas to još kriza može snaći…

Ispade da sam i ja (mada moja hanuma voli da kaže „mi“) ostao zatečen… Odrađujemo stare ugovore sa stranim kompanijama, koje, ako već nisu napustile Ukrajinu, svoje ambiciozne planove razvoja drže na „stand by“. Za lokalne klijente ako nešto i potpišemo, ne znamo da li će i kada (ako ikada) biti naplaćeno…

Na moju najveću žalost i ličnu traumu (eh, juhnem!) morali smo da otpustimo pola kadrova, a znate kako smo ih teško nalazili, ulagali u njih, obučavali, vaspitavali i proteklih godina jedva sačuvali od lovaca na dobre kadrove…

Bili smo prinuđeni da napustimo i ofis i preselimo se u manji, ali ako ovako nastavi, ne znamo ni da li ćemo i njega moći da zadržimo: država svoje poreze uzme odmah, pa i poreze na plate, a da li će i od čega one moći da se isplate, nikoga nije briga… Pošto mi već poodavno sve plaćamo uredno i na vreme, još su se i okomili, jer većina ostalih kompanija prosto ne radi. Ambijent i okolnosti nas užasno podsećaju na vreme kada smo počinjali, davno, neke daleke godine u Harkovu, period beznađa, nestašica i apsolutne nezaposlenosti. Kućna pomoćnica nam je inače bila glavni tehnolog jedne velike firme, presrećna što je mogla bilo šta da radi, a po kalodont i toalet papir smo išli u ruska sela na granici, koja su u to vreme već bila zatrpana robom svake vrste, doduše uglavnom iz očišćenih evropskih i svetskih magacina i skladišta, ali ko te pita…

Tako vašoj kumi nije jasno ZAŠTO JA JOŠ UVEK SEDIM OVDE (da nemam ljubovnicu?) i očigledno se mučim, zaboravljajući za koga se udala i da ja, kao što sam obećao – do 2012. ne idem odavde, ma šta bilo i kako bilo i da upravo sada ne mogu da napustim i ovaj kolektiv, pa i one ljude koji su otpušteni ostavim, jer se nadaju da ćemo ih pozvati kada dođu bolji dani…Želim i hoću da verujem da oni moraju doći.

„Nikada ovde neće doći bolji dani“, kaže vaša kuma (a ja ne mogu da ne mislim o svojim partnerima koji se spremaju da presele deo ili ceo svoj biznis u Belorusiju, kod Lukašenka, jer tamo IMA REDA i zna se ko kosi a ko vodu nosi, nema nezaposlenih, nema bede, niko ne traži hleb po kontejnerima…).

Ja se, kao i uvek, po ceo dan na poslu samo bavim problemima, ničeg lepog i prijatnog, dovučem se kući i nisam ni za šta…

A i cele prošle nedelje, kao za pakost imao sam neka večernja meroprijatija:

Ponedeljak, osnivačka skupština Kluba pisaca Kijeva (kao predsednik Kijevskog cigarnog kluba i valjda kao od njih priznat pisac, pozvan) – dakle odem; Utorak uveče bankarski forum 5 vodećih bankara i predsednik ACC (American Chamber of Commerce), pošaljem dete Danila;Sreda veče Savet Cigarnog kluba (vrlo kratko bio); Četvrtak veče Bal 30-tih u organizaciji Kluba mecenata,Tatjane Mironove, galeristke u usponu i Olega Skripke, svetski poznatog rok pevača, opet poziv kao Predsedniku Cigarnog kluba, ne odem; Petak veče specijalno za Kijevski cigarni klub i njegove goste u restoranu Komunalna kvartira veče Leonida Parfenova…

Ne mogu da ne odem, a hanuma neće nigde da izlazi – smučili joj se (neću više da komentarišem, svako ima svoju sudbinu, pa i ženu kakvu zaslužuje pa i ja valjda nisam izuzetak…)

 

…dakle odem…

…Sve vreme sam mislio na vas…A on se raspričao, zapravo odgovarao na sva moguća pitanja koja su mu iz publike postavljali, od odnosa dve države, do odnosa dva naroda, od slobode u Rusiji (koje po nemu njema), do potpunog negiranja bilo kakvog pozitiva sovjetske epohe…Nije mu se moglo osporiti ogromno znanje i naracija koje se sećam još sa NTVa (mislim da je nasledio manjeru izražavanja i naracije Kiseljova) i odlično vođenje dijaloga…U pauzama, beše ih dve-tri, kada su puštali neke njegove kratke reklamne filmove, sedao je za moj sto, preko puta mene i pio Boržomi…Gledao sam u njegove šake i nisam želeo da budem nametljiv…A onda sam i ja digao ruku:

Šta mislite o ulozi Ruske politike u odnosu na zbivanja na Balkanu devedesetih i kako sa današnje distance ocenjujete politiku Borisa Nikolajeviča…“

To su bila jedina dva pitanja na koja nije dao direktni odgovor – o tome će kad izađe četvrti tom o desetljeću 1991-2000, u kome će „svakako biti zaokretanje samaljota sa Primakovim nad Atlantikom“. Pomenuo je kako se često moglo čuti mišljenje „kako su se Rusi otnjesli k Serbam kak k razbitoj steklotari“ i kako će on to razjasniti u svom trećem i naročito četvrtom albumu….

Onda se ragovor završio, on je rekao da će potpisivati knjige onima koji su doneli i koji žele da im se on potpiše, ja sam se tiho izvukao, popričao s nekim narodom koga dugo nisam video, to je trajalo nekih desetak, dvadesetak minuta, onda sam se setio da u torbi imam jednu svoju knjigu, a video sam da neko prodaje njegove albume, pa sam uzeo ta dva prva „po specijalnoj ceni“ (možda je i tako) i bacim pogled u salu, još dvoje -troje stoje u redu. Priđem, izvadim svoju knjigu, napišem:Leonidu od autora, stavim je ispred njega, kažem: “To je za Vas, tamo imate odgovore na ona moja pitanja na koja ih ja ne dobih”, on se nasmejao onako iskreno dečački, i reče – Pretpostavio sam da ste iz Beograda, izvinite, nisam tamo na svom terenu…

– Znate li, rekoh mu, da je kralj Aleksandar Karađorđević, Piterski kadet i kumče imperatora Aleksadra Trećeg primio kompletnu rusku emigraciju koja je bila prinuđena da se spašava pred pogromom komesara 1915-16 iz zahvalnosti što je Ruski car Nikolaj napisao Francuzima i Englezima čuvenu depešu (videli je u muzeju na Krfu)?

…“ako ne prihvatite ostatke ostataka srpske vojske, Rusija za sva vremena prekida odnose sa vama“…

Dok je potpisivao svoje albume, zamolio me da mu ostavim koordinate, pa kada završi projekat koji radi, možda se javi da napravimo nešto na tu temu… – Može, rekoh mu i pozdravismo se k’o rod rođeni (samo što se nismo izljubili…)

Dok sam odlazio, mislio sam kako u priču o kralju Aleksandru treba obavezno ubaciti i deda Radojicu i ono njegovo „hotelijer do dvora“ ili kako već beše…I dok sam čekao da me dete Danilo pokupi (ne znam jel’ vam kuma rekla da sam bio prinuđen da zaposlim svog vozača Rimasa u hotelu Hyatt kao lični primer racionalizacije troškova, tako da makar on nije ostao na ulici) razmišljao sam o svome kumu Bodi Čolakoviću, koji kaže da ne ume da piše pisma po emailu ali ume da projektuje čelične i ostale konstrukcije i da sanja o mostu Dunavski galeb i o mojoj kumi Zoi (devojačko Depolo) Čolaković koja bi svakako bila sa mnom, ne samo to, nego i neko drugo veče, samo da je kojim slučajem bila u Kijevu…

***

Kad sam došao u svoj stan na Šolkovičnoj, krenula je kuknjava, plač i svetska bol „za izgubljenim godinama u Kijevu“ (koji ja smatram svetskim gradom, prestonicom i kolevkom pravoslavlja, jednog Bulgakova, jednog Nježinskog…gradom u kome ima toliko toga i da se vidi i čuje, gradom čudne aure, pa makar ona i bila osvetljena černobilskom prašinom, ali i „gradom lopova, secikesa, prostitutki, neiskrenih i pokvarenih ljudi, naročito političara, svakojakih boleština i nemorala…a gde toga nema – mislim se).

(Ovde upada moja hanuma)

– Šta to pišeš, Pajeviću?

– Pišem svom kumu Bodi o večeri s Parfenovim…

– Sad bi moja kuma rekla:dosta mi je filozofa i umetnika, a i jednog takvog imamo u familiji.

– Koja kuma, jel’ Zoi? pitam ja.

– Zoi, nego šta! Pa o kome mi pričaš da pišeš?!! I šta to trabunjaš o Kijevu, nije Zoi bila luda za Kijevom, ona voli Moskvu, kao i svi uostalom…

– A koji to svi?

– Vesna Zoranova, Verica Brankova, Dragana Miloševa, svi propadoše od kuknjave i svi tvrde „da je ovo jedna najobičnija derevnja!“

I razvrte se i ode u kuhinju sve vitlajući kućnom haljinom i odmahujući rukom….

-Dokon pop, moj Pajeviću, i goveda krštava, pa i Ti…Firma ti se raspada, ljudi ti odlaze, evo ode Ti i Zdravko, on ispade najpametniji, ostadoste samo Ti i Malenković, a i on mi nije jasan….

(Meni jeste, mislim se u sebi, ali to ostavljam za sebe…)

***

Okrenuo sam juče telefon i rekao da nisam konsultovao ženu, a ona mi već napravila program…I tako ostadoh u stanu sa mrziteljkom Kijeva, pa smo papili u piceriji Beograd kod Joce i Kaje sa Perovićima i onda otišli u novu kafanu Balkan na Obolonju na palačinke sa orasima i čokoladom…Znate da su i ovde, kao i kod vas u Moskvi, pozatvarali kazina, a neki naši iz ovdašnjeg „Porta“ odmah uleteli i otvorili kafanu….To što zvrji poluprazna, nema veze, ali kad smo videli kakva im je jagnjetina, naručismo jedno za danas, pa idemo svi sa Jocom i Kaćom i opet s Perovićima, a možda i Perom komšijom, ako ga ulovimo…Šta ćemo, težak život, a vas nema…da nam ga olakšate, a vaša kuma bi rekla:„Kad propadamo, da propadamo k’o ljudi…“

Grli vas i voli vaš KUM

P.S. Tako mi je Hanuma, a vaša kuma, prekinula svetlu misao i upropastila ugođaj ne samo te večeri, nego svakolikog bivstvovanja na ovim prostorima…A albume Parfenova ću da prebacim za Beograd, pa ćemo da gledamo i spremamo se za emisiju o ruskoj emigraciji i deda Radojici….

2008.

***Iz knjige “ČUDESNA PLATNA” koja je u pripremi za štampu***
Milan Pajević
Milan Pajević
Rođen 1952. godine, u Užicu, u porodici prosvetnih radnika koji su u to vreme službovali u Bosanskoj Vozući. Obično kaže da je prohodao (detinjstvo i niže razrede završio) u Virovu, osnovnu u Arilju, gimnaziju društvenog smera u Požegi, i kada su svi očekivali da će kao pisac “Najlepše pesme Radio Beograda 1970.” da krene na neki od društvenih fakulteta, položio je prijemni ispit na Mašinskom, upisao ga i završio. Napisao je knjigu “PITAO BIH” koja je objaljena na ruskom i srpskom jeziku, epistolarni roman "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" (Prometej 2018, 2019), a početkom 2020. izašla je knjiga "ČUDNOVATA PLATNA (ne) ispričane priče" (Prometej). Knjiga "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" je početkom 2021. izašla na engleskom jeziku "THE MOUNTAIN THAT LOVED ME boston and other stories" u prevodu SlaviceTomaš. Objavljivao na ruskom, ukrajinskom, engleskom i švedskom, a većina eseja napisanih u poslednje vreme nalazi se na portalu “Naš Nedeljnik”. Pokušava da dokaže da se kulturom i umetnošću može spasti svet. Oženjen je, otac četvoro dece, i deda istom broju unuka.