NE IDEMO DALjE
Shvati jednom da si samo žena
i da moraš naći nekog skota,
sa „vekijom“ iz rovitih vena
izvjetrićeš iz moga života.
Napolju se svjetiljke već pale,
prvi sumrak ulicama gazi.
Nije svaki osmijeh za budale,
već to vjetar jagodice mazi.
Umor na mahove ulazi u kosti,
žilava noć pada na topole.
Dobrodošli znani i tekući gosti,
krvavi pejzaži i motivi smole.
A ti u sredini, u njedrima bluda,
lovušnom medvjedu podrezuješ malje.
U očima pustoš – slika strašnog suda.
Nosi se u… ne idemo dalje.
I ponovo umor, životinjski tup,
varljive riječi koje vjetar uze,
zamagljen pogled, iskrivljen trup,
isflekano lice… dvije-tri lažne suze.
Kad li ćeš da shvatiš da si samo žena
i da moraš naći nekog skota?
Sa „vekijom“ iz rovitih vena
izvjetrićeš iz moga života.
