Danas sam ugledala te tvoje tužne oči,
kao da su me pitale:“ Kada će bol proći?“,
u mojim riječima utjehu su tražile,
jer tvoje usne nisu se pitati odvažile.
*
Vidjela sam tvoje strahove, znaj,
i pružila ti topli zagrljaj,
svjesna koliko ti znači to,
koliko ti je lakše kad smo zajedno.
*
Pitala sam te:’ Gdje su ti suze?’…
Odgovorila si tiho:“ Život ih uze,
presušile su moje oči,
čekajući hoće li bolje sutra doći’…
*
Uzela sam krhke ruke tvoje,
nježno u ruke svoje,
da ti prenesem snage malo,
da znaš da ima netko kome je stalo.
*
Donijela sam ti osmijeh da ti dušu liječi,
više od bilo koje riječi,
da oblikuje osmijeh i na licu tvom,
da tvojoj sreći postane dom.
*
Osjetila sam patnju tvoju,
i to na svakom životnom polju,
nisi htjela priznati ali znala sam sve,
znala sam koliko život slomio te je.
*
Duša ti je puna teških rana,
postala si sumnjičava u blagodati svakog dana,
i nisam došla da ti lažne nade dajem,
već da ti život vratim toplim zagrljajem.
*
Nisi sama u oazi svoje boli,
tu je jedna duša da se za te moli,
jedna koja se sa tvojom dušom spaja,
ona koja ne ostavlja.
