Katarina Branković Gajić: Dolazim, neka pucaju

Dana, 21.oktobra 1941.g., Nemci su ubijali nedužne ljude, uključujući i cele razrede gimnazijalaca… Ovo je bio jedan od najvećih ratnih zločina počinjenih na prostoru Jugoslavije u drugom svetskom ratu – streljanje đaka u Kragujevcu!

Dolazim, neka pucaju

Stojim u redu, drhte mi noge
Ovo je deo moje grude
Vode još jednu grupu k` Šumaricama
Pucajte, Srbi se tek na zvuk, bude…

Milijana, pruži mi ruku
Hoću sa tobom u smrt da odem
Ne dajmo dušmanu suzu našu
Srušiti ne mogu srpski bedem…

Volimo se svi ovde, straha nema
Nek crknu zlotvori našeg roda
Neće nas zaustaviti ni kad nas pokose
Ostaće žila kucavica srpskog čokota…

Molim vas hoću do njega
Mojih drugara i nastavnika
Poslednja molba da ih zagrlim
Nestaćemo od zlih krvnika…

Došli ste na našu njivu
Gazite ono što Srbi seju
Navlačite prokletstvo i vašem rodu
Mili, dolazim, pa nek me ubiju…

Puče u trenu…
Ona pade…
Osmeh zaleđen na licu osta
Jedna skrivena suza skliznu
I reči…

Umirem, hoćete još Srba…
Zar ovoliko đaka nije dosta…

Katarina Branković Gajić
Katarina Branković Gajić
Književnica koja potiče iz stare beogradske književne porodice. Njene pesme, romani i dela u kulturi, govore više o njoj, nego bilo koji podaci iz administrativnih papira, te otuda i nema potrebe pisati o plaketama, poveljama i zahvalinicama koje je dobijala za širenje kulture i pisanje. Član UКS-a. Predsednik Кnjiževnog kluba „Skadarlijska boemija“ koji je osnovala i uspešno vodi godinama u Skadarliji u vidu okupljanja pisaca iz celog regiona i šire. Član je Društva Skadarlija i tako učestvuje u organizaciji skadarlijskih manifestacija. Organizator više humanitarnih akcija. Uvek je bila i ostala SVOJA.