fbpx

Admir Džibrić: U sjaju Pohorja

U SJAJU POHORJA – ADMIR DŽIBRIĆ

U Mariboru sam bio prije deset godina.

Tad sretoh našeg pjesnika Admirala Mahića kako žurno ulicom prolazi preko pješačkog prelaza s providnim cegerom i punim dupce svakodnevnih potrepština.

U drugom dolasku, neka izroni mala tjeskoba, njega nema živog, ali i dalje stajah zakucan u vrhu bivše Jugoslavije.

Regionalno središte Štajerske leži na obje obale Drave, gdje se sastaju planinski masivi: Pohorje, Dravsko Polje, Kozjak i Slovenske Gorice.

Tragovi ljudskih stopala pominju se još iz doba paleolitika, ali prvo spominjanje grada datira od 1147.godine kad ga prisvojiše štajerski grofovi Traungau iz Steyra.

S tom istorijom i nije čudo što privlači i brojne turiste.

I samom takvom, a bježeći od naše vječite gungule i adeta bosanskih, noge poput gazelinih otrčaše pod Pohorje da vide je li se šta promijenilo, ima li halvaluka i brine li i njih isti vakat.

Nasuprot, našem javašluku i belaju gdje caruju spahije i dahije, metropola puna dućana i magaza ispršena stoji uspravno, ponosito, glamur i raskoš za razliku od naših sve više sirotinjskih il’ samo naočigled tirkiznih.

Na sve strane ulice čiste odišu, mame bljesak, dočeka me smiješeći se Pohorje, ulice Partizanski put, Titova i Boris Kidričova s parolama i riječima: Dobro nam došao opet!

Takav doček ne imadoh ni japanski car, a ni ostali državni konzuli svih ovih zadnjih godina i prvi put se u njemu ne osjetih strancem.

Primijetih i nesvakidašnjicu, horde kupaca bezglavo jure, za buđelarom rukama potežu kao Turci nekad sabljom u svojim pohodima, jagma na sve strane kao u vrijeme Božićnog popusta.

Ubjedljivo caruje nedotaknuto škljocanje marta. Pirki vjetrić neki, nešto čemu se obični smrtnici dive.

Primijetih, tinejdžer doner iz prvog izloga, neke vrste čevabdžinice u slast zagrlio i obgrlio svojim rukama kao u bojazni neki pas lutalica će mu ga ukrasti.

U uglu kočijaš, sav uglađen u crnom fraku čeka turiste ili ugledne ljude.

Ne viče niko kao po našim sokacima i ulicama: Gairet, gairet.

I ne čuju se ni u podne uzvici golobradih mladića iz kafane uz tamburu, violinu i ćemane.

Sve po onom starom i uobičajenom „slovenskom“ receptu gdje se zna kad se radi, a kad lumpuje.

I ne mogu da ne prisjetim i riječi svog rahmetile ahbaba: „Jednom će i nas vjetar otpuhati, čovjeku je suđeno da dva puta mora „ imati i neimati“( a mi sve to upoznasmo)“.

I postaje mi sve jasnije ono „birvaktile“ kao i mladost se neće vratiti.

Jarak i rusvaj ne bjehu tad strana riječ. Hastali puni bureka, jogurta, čorbi: od ribljih do nekih koje nikad ne probah, pilava što spremah naš najbolji burekdžija u gradu Pašaga.

Po našim ulicama sad sve više suhonjavih staraca i blijedih faca, a ovdje isti takvi vitalniji i od naše srednje dobi.

Ovdje nad krošnjama martovskim klizilo je u nesavršenstvu prozirno plavetnilo otkrivajući ruke jednog čovjeka u blizini ne drhte od hladne studi, brišući sve one prtine bjeline snijega dok plove kradljivci vječnosti  nekim drugim prostranstvom.

U polju crvena ruža se smiješi i šapuće:

Podaj se suncu što nad tobom vije.

A svi znamo, ruže su stvorene da bi mirisale, a oči čovjeku da bi kidisale.

Ni nalik na košmare besmisla, lišeni mrzovolje što tišti nad Bosnom.

Po šumi borovoj i na blatnjavoj stazi oko ose obitavao je tek ponekad neznani grijeh nemira, ne primjećujući i ne priznavajući već otiske ugriza prošlosti.

Svratio bi slučajno, a još brže nestao.

I sad dok crvenim koracima i vječnim riječima topim se u svjetlosti, žuto lišće ne zgrćem, više vjerujem svojim precima.

Slatke pouke razmjenjujem i tumačim;

„Grijeh ide grješnima“.

U bistroj zjenici oka trče dječački snovi i spava u meni elegija.

Po koži se razli tetovaža, bez mudrovanja ili nadguravanja. Mač što siječe neartikulisane nizove, a oblikuje zaštitni znak, mjesec.

Jasno kao dan, svojim notama zove i uz muziku proljeća lakše se i dotakne san.

(2013)

Admir Džibrić
Admir Džibrić
Džibrić Admir, rođen 1972.godine u Tuzli, BIH. Pisac, kolumnista, Poeziju piše od svoje četrnaeste godine zarad srca i duše. Autor je pet zbirki poezije, od čega jedna za djecu..Živi i radi u Lukavcu.