U SJAJU POHORJA – ADMIR DŽIBRIĆ
U Mariboru sam bio prije deset godina.
Tad sretoh našeg pjesnika Admirala Mahića kako žurno ulicom prolazi preko pješačkog prelaza s providnim cegerom i punim dupce svakodnevnih potrepština.
U drugom dolasku, neka izroni mala tjeskoba, njega nema živog, ali i dalje stajah zakucan u vrhu bivše Jugoslavije.
Regionalno središte Štajerske leži na obje obale Drave, gdje se sastaju planinski masivi: Pohorje, Dravsko Polje, Kozjak i Slovenske Gorice.
Tragovi ljudskih stopala pominju se još iz doba paleolitika, ali prvo spominjanje grada datira od 1147.godine kad ga prisvojiše štajerski grofovi Traungau iz Steyra.
S tom istorijom i nije čudo što privlači i brojne turiste.
I samom takvom, a bježeći od naše vječite gungule i adeta bosanskih, noge poput gazelinih otrčaše pod Pohorje da vide je li se šta promijenilo, ima li halvaluka i brine li i njih isti vakat.
Nasuprot, našem javašluku i belaju gdje caruju spahije i dahije, metropola puna dućana i magaza ispršena stoji uspravno, ponosito, glamur i raskoš za razliku od naših sve više sirotinjskih il’ samo naočigled tirkiznih.
Na sve strane ulice čiste odišu, mame bljesak, dočeka me smiješeći se Pohorje, ulice Partizanski put, Titova i Boris Kidričova s parolama i riječima: Dobro nam došao opet!
Takav doček ne imadoh ni japanski car, a ni ostali državni konzuli svih ovih zadnjih godina i prvi put se u njemu ne osjetih strancem.
Primijetih i nesvakidašnjicu, horde kupaca bezglavo jure, za buđelarom rukama potežu kao Turci nekad sabljom u svojim pohodima, jagma na sve strane kao u vrijeme Božićnog popusta.
Ubjedljivo caruje nedotaknuto škljocanje marta. Pirki vjetrić neki, nešto čemu se obični smrtnici dive.
Primijetih, tinejdžer doner iz prvog izloga, neke vrste čevabdžinice u slast zagrlio i obgrlio svojim rukama kao u bojazni neki pas lutalica će mu ga ukrasti.
U uglu kočijaš, sav uglađen u crnom fraku čeka turiste ili ugledne ljude.
Ne viče niko kao po našim sokacima i ulicama: Gairet, gairet.
I ne čuju se ni u podne uzvici golobradih mladića iz kafane uz tamburu, violinu i ćemane.
Sve po onom starom i uobičajenom „slovenskom“ receptu gdje se zna kad se radi, a kad lumpuje.
I ne mogu da ne prisjetim i riječi svog rahmetile ahbaba: „Jednom će i nas vjetar otpuhati, čovjeku je suđeno da dva puta mora „ imati i neimati“( a mi sve to upoznasmo)“.
I postaje mi sve jasnije ono „birvaktile“ kao i mladost se neće vratiti.
Jarak i rusvaj ne bjehu tad strana riječ. Hastali puni bureka, jogurta, čorbi: od ribljih do nekih koje nikad ne probah, pilava što spremah naš najbolji burekdžija u gradu Pašaga.
Po našim ulicama sad sve više suhonjavih staraca i blijedih faca, a ovdje isti takvi vitalniji i od naše srednje dobi.
Ovdje nad krošnjama martovskim klizilo je u nesavršenstvu prozirno plavetnilo otkrivajući ruke jednog čovjeka u blizini ne drhte od hladne studi, brišući sve one prtine bjeline snijega dok plove kradljivci vječnosti nekim drugim prostranstvom.
U polju crvena ruža se smiješi i šapuće:
Podaj se suncu što nad tobom vije.
A svi znamo, ruže su stvorene da bi mirisale, a oči čovjeku da bi kidisale.
Ni nalik na košmare besmisla, lišeni mrzovolje što tišti nad Bosnom.
Po šumi borovoj i na blatnjavoj stazi oko ose obitavao je tek ponekad neznani grijeh nemira, ne primjećujući i ne priznavajući već otiske ugriza prošlosti.
Svratio bi slučajno, a još brže nestao.
I sad dok crvenim koracima i vječnim riječima topim se u svjetlosti, žuto lišće ne zgrćem, više vjerujem svojim precima.
Slatke pouke razmjenjujem i tumačim;
„Grijeh ide grješnima“.
U bistroj zjenici oka trče dječački snovi i spava u meni elegija.
Po koži se razli tetovaža, bez mudrovanja ili nadguravanja. Mač što siječe neartikulisane nizove, a oblikuje zaštitni znak, mjesec.
Jasno kao dan, svojim notama zove i uz muziku proljeća lakše se i dotakne san.
(2013)
