fbpx

Antonia Padovan Kralj: Poput strelovite priznaje

Nestali su signali u noći i vatreni bljesak zajapurenih pučina polako jenjava. Nećija je ruka ostala prazna od zagrljaja sjećanja. Nećije su usne blaženim osmijehom iskrenosti usrećile smrt još jednog nedovršenog poglavlja. Iza kulisa… samo duplikati šaptača, a scenarij i uloge bespovratno dodjeljene odbjeglim glumcima. ”Bez crnjaka, molim.” – u prolazu tek dobaci gospođa Sudbina nekim novim klincima, što tek pripremaju note svog slavodobitnog koncerta.

Od kud anđelima krila, ako vjerujete, gospodo, da nema ni Neba ni Boga među vašim samoprozvanim svecima? Nitko ni ne razmišlja o krilima, valjda, jer dakako, za razliku od svega što ovaj moderan svijet zanima; ona su naprosto nevidljiva i neopipljiva. Možda i u krila treba vjerovat… pa kad bi ugasnula i posljednja vjera u grudima Čovjeka, valjda bi i zadnji jadni anđeo doživio svoj pad. No, grozničava pučina još je puna svjetionika, a bonace praznih uvala još čarobno miluje sunce svake zore,sve do sumraka, bez obzira što taj prizor (kao) nitko ne gleda. Savjetom vjernog i strpljivog prijatelja zvijezda preusmjerena su popovanja u druga lica množina, pa je time spasonosno ugušen još jedan smrdljivi strah u posljednjim bitkama ključne galaksije centra samog svemira. Poput srca što žari u grudima, poput strelovite priznaje kolektivnih pokora svih neizbrojanih palih anđela. Hoće li klečati na koljenima jecajuća molitva zlih duhova u zadnjoj sceni praznoga kazališta?

”Hvala Ti što postojiš” – najnježnijim šapatom najglasnijeg odjeka uzvratila je prijatelju zvijezda njihova božica u ime svih nadolazećih proljeća i zlatnih sjajeva, u ime svih mirno pokorenih plačeva nepravedno dodjeljenih nevinim obrazima. I svi sretni krajevi bajki ujedine se u bezvremenskom trenu vječnosti u jedan te isti glas apsolutne radosti. ‘The end’ neće zapravo nikada biti ispisan na velikom ekranu svih preljevajućih nijansi plavo-modrih pučina. Samo će savršenstvo ostati k’o vječnost u svakom zamahu krila preživjelih anđela, ali ista vječnost potpunom crninom obgrlit će sve šaptače nesvjesne svojih prokockanih pokora. Nestali su signali u noći, a unikatnosti zora nižu se bez prestanka… Makar (kao) nitko ne gleda? ”Vjera ih je spasila” – ponosno u prolazu dobaci zbor anđela nekim novim klincima.

Istina se nije sakrila. Samo su je mnogi zanemarili trčeći bezumno za odbjeglim glumcima. Iza kulisa… neće više biti nikoga.

Foto: Antonia Padovan Kralj

Prethodni tekstZa miran san i dobar dan
Sledeći tekstMisao dana
Antonia Padovan Kralj
Antonia Padovan Kralj
Rođena 1987. u Splitu. Mama, pisac, pjesnik, sanjar... vaga u horoskopu, koja nosi ponosno svoje savršene kaose, a u nadrealnosti leti između svih svojih krajnosti; navodno vječno tražeći balanse. Pa najviše sebe tako pronalazi putem u zagonetkama godina ispunjenih njenim ispisanim riječima. Pisanje smatra svojim drugim disanjem, a svoj vječni lov na nevidljive dokaze apsurdne jave vješto pakira u česte metafore i ostale kamuflaže. Od mnogih osvojenih nagrada, izdavanja i objavljivanja, ''izrodile'' su za sada tri njene knjige. Kroz neki neshvatljivi inat svih svojih karakteristika, u pisanju najčešće izabire biti 'ona sa mudima' – bez cenzure i bez korektora – ispaljujući bez puno dvoumljenja rafale svojih istina ( što blagih, što brutalnih...). Ne morate se i Vi naći u njima, ali će Vas bar navesti da bolje promislite o svojima. Baš takvih namjera i jesu besjede između njenih redova; da prodrma što se još prodrmat da... i da razbudi one što još vjeruju u buđenja. ''Uvik kontra'', poznata stara taktika.