I znala si, djevojčice…
Da sve grane imaju svoje listove, sva debla svoje korijene, a sva gnijezda svoje ptice selice. Znala si, još nespremna i preosjetljiva, a opet neizbježno hrabra i posebna – znala si da u svoj toj povezanosti i nabrojanosti sličnih, a naizgled banalnih pojmova, itekako leže i prolaznost kao i beskrajna smislenost svega. Nagužvani vali plavetnila predugo su bili tvoja ogledala, a fluidnost modrih čarolija tvoja nezaboravna mirna postelja.
I znala si, djevojčice…
Da ćeš teško moći ikada, čak i riječima – svojim urođenim činima, ikome dočarati dubine s kojima si se rodila… s kojima si stvorena. Ti si naučila razliku između stajanja na vjetru bez misli i opipljivih osjeta – puštena kao dah bez poimanja; i između hiperaktivnog traganja za nijemim odgovorima smisla o povezivosti i prolaznosti korijenja, grana i lišća. Lekciju “život je more“ naučila si iz svakog aspekta – od mora, od života, a i od svakojakih stihova… No ono najsvetije o svemu tome zadržala si svojim tišinama sa tom vatrom u svojim grudima što bijaše ona iskra s kojom si se rodila. Koju si osjećala i za nju marila svaki božji dan svog postojanja. U tišinama tvojih valova… u tišinama tvojih šumskih zenova… u pučini tvojih dječjih očiju modrila punog pobjeđenih ratova, ali i otisnutih izgubljenih bitaka. Tu si, djevojčice, svaki iskren sjaj svojih čarobnih zjenica zaslužila. Tu si svaki osmjehnuti plam svojih vatri bez imena otkupila.
Tu si rasla i padala da bi sve više postajala onim za što si se i rodila. Stablo, kao i more, u očima slobode nosi bit svakog smisla i svake bore. Prolaznost je nagrišpano ogledalo tog mora iz djetinstva… no ne vuče k tugama. Škrinjica blaga nepropadljiva. A starost? Besmrtnost i vječnost, čak i u vokabularima, kao i u zvučnosti njihova izgovaranja, već su k’o dva suprostavljena pojma: neki se rode i žive da bi dostigli besmrtnost. Umiru stari, ružni i nesretni. Neki se rode znajući da u sebi nose vječnost, i nebitno na omeđenost prostora, vremena i ‘slobode’ – ne žive da bi umirali niti da bi tu istu smrt silom odgodili – već žive da bi živjeli; da bi bez grča i s osmijehom svaki neuhvatljiv momenat u svojoj iskri u grudima, u svojoj svetoj tišini, itekako zadržali. Puštajući sebe samo ‘biti’. Ostajući i ono dijete i onaj čovjek do iste točke smrti. Tvrda riječ što ulijeva strah u kosti… velikoj večini. Mene odavno ne plaše njeni spojeni suglasnici, niti mi se lomi jezik na njenoj sredini.
Urođena mana – rekli bi lektori i defektolozi.
Rođena da stvara – rekle su tišine u njenoj vječnosti.
