fbpx
spot_img

Boris Petrović: Nova nada

Hladna decembarska noć ledom i injem okovala je malo i zabačeno selo. Napadao snijeg, zavijao puteve, nema prtine, nema ni otiska u snijegu. Pored vjetrova, koji ovih dana najčešće svrate, kako bi prodrmali ustaljene krošnje zamrzlih grana, niko više i ne prolazi. Nema tu nekog putnika namjernika, ni po lijepom vremenu, kamo li sada po ovakvom, kada je sve bešumno, kada sve utihne. Veliki mjesec izbečio se iza brda i jasno pokazuje ko je gospodar noći. Osvijetlio svaki seski žbun, pa se u beskrajnom sivilu prsi i pokazuje moć. Iz gluve tišine ponegdje se vide i neka uzvišenja u snijegu, nejasna, ali primjetna. Mogu se ibrojati na prste obje ruke. Ta uzvišenja su kuće u kotlini, kuće koje odozgo djeluju kao male grudve snijega, spremne na uobičajenu dječiju igru.
Od tih par grudvica jedna se posebno izdvojila, najmanja i najudaljenija. Ta osamljena grudva biješe kuća starice Jele. Kada se priđe kući bliže, primjetan je stari, neobrađen, kamen od kojeg je sagrađena. Ali, i taj kamen djeluje topao i mio. Uredno složen i drag. Vremešna, drvena ograda, poodavno ofarbana tamnom bojom, previla se i iskrivila pod teretom snijega. Tako uvijena, najviše je ličila na stare, isprekidane šine. Ispod ograde, polomljena šljiva savka, decenijama je pravila hlad i ugođaj, kako domaćinima, tako i gostima, sve do ove godine. Snijeg je mnogo napadao, težak, a šljivica stara i nejaka. Pod drvetom smještena još jedna velika grudva snijega, čini se kao da je mala, drvena klupica koju je snijeg dočekao tu smještenu. I oštri seoski kamen dobi novo ruho. Obučen je u čistu, bijelu odoru, netaknutu i mekanu. Sa kuće se nadvio snijeg, pa lagano klizi niz trošni krov, kao da svakim pokretom želi da upozori nepostojećeg prolaznika na mogući, skori pad sa krovova. Noćnu tišinu blago remete, kratkotrajni i povremeni, udari vjernog prijatelja i čuvara, psa Reksa. Ležeći pred kućnim pragom, on svojim repom katkad lagano dodirne kućna vrata i jasno pokazuje da je i ove noći na visini zadatka i uz svoju gazdaricu. Baka Jela često otvori vrata i izviri, pruži mu i stavi ispred njega nešto hljeba, namočenog u toploj vodi. Bolje nema, pa je Reks i time zadovoljan. Milo je starici kad čuje to slabašno lupkanje, daje joj snagu, hrabri je. Zna da postoji jedno biće koje je voli, kome je draga, ko brine za nju… Makar to samo pas bio. On je tu, neće je napustiti, neće otići. Kuća mala, jedna sobica. Osvijetljena slabo, starim kandilom pred ikonom Svetoga Jovana, krsne slave i zaštitnika kuće. Kratki odsjaj se širio po prostoriji i osvjetljavao jedan krevet, šporet i mali kredenac u ćošku. Skoro pa sve što Jela imade u kućerku. Živjela je tiho i povučeno, odvojena od svijeta i ljudi, posjedovala je svoj, netaknuti, prirodni svijet. Imala je baka i dvoje djece. Sina je izgubila u ratu. Mladog, golobradog, punog života. Ne napuni ni dvadesetu, a ode. Često bi, zamišljena, plakala i klela dan kada ga je smrt razdvojila od majčinog zagrljaja. Tužna i utučena, sama bi sebi progunđala u bradu staru narodnu istinu: Siromah u ratu daje sina, a bogataš vola
Drugo dijete je žensko, zove se Stoja. Mlada se udala i otišla iz sela. Za nju dugo ništa nije čula, kamo li je vidjela. Prije par godina se znala javiti, pismom iz daleka. Pa sve rjeđe, rjeđe i na kraju prestaše dolaziti.
Ona danas ima i muža i kuću, ima ona dosta svojih briga, često bi starica govorila u sebi, obično onda kada bi tražila opravdanje za svoju preveliku usamljenost, sa kojom se srodila i dijelila dobro i zlo. Živjela je u samoći, čini se pomalo zaboravljeno od svijeta i ljudi. Komšiluka, bog zna kakvog, nije ni bilo. A i ovo što ima, okrenulo se sebi. Neće danas niko nikog da gleda, čudna neka vremena došla, čudan svijet. Nikada se nije sa komšijama svađala, svakog uvijek pozdravljala i Boga nazivala. Danas, nit’ koga ona obilazi, nit’ ko njoj ide. Praznina i velika tuga obilježi život ove napaćene starice. Muž joj se propio mlad i otišao od kuće, ostavivši je sa dvoje nejake djece, jedno drugom do uva. Nikada se nije vratio, kažu viđali su ga preko granice, pa i po nekim zatvorima je bio. Narod svašta priča i zna. Jela se sklanjala od tih priča, nije znala jesu li tačne ili ne. Ništa joj nisu značile. Obično kada bi je ljudi zadirkivali za te priče, mudro bi im odgovorila kako te njihove priče neće nehraniti i odgojiti dvoje djece, i kako ona ima pametnijeg posla od ispiranja kojekakvih priča. Svi bi se postidjeli, a Jela odvažno i smjelo nastavila raditi i privređivati djeci i kući.
Valjalo je tu djecu podizati, blago namiriti i oko zemlje raditi, selo je to, vazda se ima oko čega zanimati. Sve je to Jela mogla, ništa joj za života teško nije bilo. Prerana i nesrećna smrt mladog Momira zauvijek iskra iz njene duše vedrinu i bezbrižnost i nikada joj ne vrati. Ostavi ovu siluetu, blijedu kopiju i masku nekadašnje jake žene. Poslije je rasprodala skoro sav imetak, ona i Stoja živjele su od svog rada, od njive i nadnica. Docnije se Stoja uda i ode, osta Jela sama kao drvo okresano, zauvijek čekajući proljeće da je podmladi i ptice da slete na nju.
Noć se iskra, vladar noći izgubi presto i mjesto ustupi zubatom i stidljivom svakodnevnom sljedbeniku, suncu, koje je kao dijete virilo preko brda i tražilo majčinu dozvolu da zauzme svoju poziciju, te zasija i ogrije kako umije i zna. Dugačke sjene su se pružale duž starog dvorišta i davale mu drugačiji i novi izgled. Sve zasija, posta čišće, dobi neki novi smisao. Kao da se svakim jutrom budila nova nada. Ta rana svjetlost uzbudi i par sanjivih kokošiju koje su, donedavno, kunjale u od drveta sklepanom kokošinjcu. Pomalo krivom i neujednačenom, ponegdje slabije ofarbanom i labavija eksera, ali kako je Jela pravila i drvo iz šume na sebi nosila, još je i dobar. Reks, noćni čuvar kuće, sa prvim zracima sunca shvatio je da je opasnost prošla, te protegao noge do potočića u potrazi za vodom. Starica okrenu ključ i otškrinu stara i teška vrata, svjetlost probi u kuću i razli se kao najljepši akvarel, praveći neobične oblike u skučenom sobičku. Izmili preko praga, pa laganim pokretima prokrči put do kokošinjca, koji je smješten ispod širokog duda. I on savio svoje grane, pa milujući zemlju traži pomoć i toplije dane, koji će ga riješiti suvišnog tereta i osloboditi teškog pokrivača, koji ga neprestano pritišće ka zemlji.
Starica izvuče zarđali ekser kojim je pritvarala vratašca kokošinjca. Kroz nekoliko trenutaka, pijetao i tri koke dogegaše se do vrata i proviriše u novi dan. U početku oprezno, pa sve hrabrije i hrabrije. Ona nogom razgrnu snijeg, pa drhtavom rukom posu šačicu kukuruza na zemlju. Evo doručak, dragi moji, reče poluglasno, pružajući im osmijeh i toplinu. Sve što je mogla da im da. Životinje se ohrabriše, pa sve brže i bolje počeše kljucati jutarnju gozbu. Dugo ih je gledala čedno i milovala pogledom, kako i ne bi, oni su bili njen jedini razgovor i jedini prijatelji. Ponekad joj se činilo kako razumiju svu njenu muku i da znaju ljudski jezik, bili bi najodaniji prijatelji. Nakon nekog vremena, trže se, baci pogled prema gajbi, obloženoj slamom, mjestu na kojem kokoške nose jaja. Oh, dvoje, glasnije baba reče. Drage moje, taman koliko treba. Dani su prolazili tiho, svaki kao da se oslanjao na prethodni, a već je bio uboga kopija sljedećeg. Baka bi ustala, obišla životinjice, očistila oko kućice, ako bi je zdravlje poslužilo obišla i svoju njivu. Iako je bila pokrivena snijegom, voljela je da vidi taj komad zemlje, nešto što je njeno, što ostade od velikog imanja, što je hrani. Duga zima ove godine iznenadila je sve. Starica nije strahovala, nije ničemu žurila, pa joj ta studen i ne smeta. Ljetos i s jeseni navukla je sebi drva, pa se grije.
Bijaše već polovina marta. Prve visibabe bojažljivo su izranjale iz snijega i krčile sebi put kroz, još uvijek, veliki snijeg. I njima je dosadila zima, strpljivo su čekale cijelu zimu, ali su izgubili strpljenje i riješile su pošto – poto ugledati oštro martovsko sunce. Snijeg se poče otapati, ču se i jače žuborenje seoskog potočića; i on se veseli suncu, pa sve jače hukti, ne bi li brže otjerao snijeg. Proljeće je već polako zauzimalo svoje mjesto u prirodi, a njegovi vjesnici se dobro udomaćiše na zemlji. Uz ljepše vrijeme, i starica poče više izlaziti iz kućice, njeno staro tijelo malo živnu, a i ustajalo raspoloženje se promijeni. Ispunjavala je dane čisteći snijeg i vodu oko kuće, ispravljajući staru ogradu. Kao i do sada, uz neizostavno društvo Reksa i pokoje kokice. Snijega skoro da nije ni bilo, ostaše samo blatnjave lokve, kao svojevrsni otisak minulog vremena. Starica nahrani živinu, pa sjede na stari tronožac, pored kuće. Podlakti se, pa ode u svoju maštu, u neki veseliji, srećniji život. Bog zna koliko bi još tako sjedila, da je u surovu stvarnost ne vrati žamor koji je dopirao niz put. Miješali su se neki glasovi. Starica se prvo trže, onda se sjeti da se snijeg otopio i da lovci polaze u šumu, po svoje nove, proljećne trofeje. Nije se mnogo opirala umu, pa je veoma brzo opet zakoračila sa one strane mašte. Zatvori oči, vidi stare dane. Djecu kako se igrajuispred kuće, ona pere veš pod starom šljivicom, pa ponekad brižno podigne obrve, a osmijeh joj se potkra ispod ozbiljne maske. Graja je bila sve jača i jača, ponovo se trže. Poprilično ljutito ugasi duvan, u staru limenu kutiju i zaškilji ka zvuku. Kroz neolistale krošnje vidjela se žena, sa dvoje male djece. Kud li je ova nesrećnica zabasala ovdje, pomisli baka u sebi. Mora da je pogriješila i put i selo. Jadnici, sigurno su i gladni i žedni, pomisli ona, pa iskrivi vrat prema njima. Bilo je nečega neuobičajnog u njoj toga jutra. Mjesto je nije držalo, sad tamo – sad vamo. Na sve strane je stizala. A sada i ovi neznanci. Nije starica imala gosta, pa je bilo pravo čudo vidjeti insana pred kapijom. Odjednom ču pojačanu graju i buku… Ovo je iznenadi. Žena koja je išla prema njoj počela je plakati, jecala je prigušeno i glasno. Maaajkoo, izusti najzad, evo me, vidi me, došla sam.
Jela ispusti limenu posudu, prosu opušak i pepeo po zemlji i skamenjena osta. Ruke objesi niz sebe, oči širom otvori, ne progovara ništa. Žena potrča
Majko, ja sam. Stoja! Došla sam ti, hvala Bogu živa si. Zagrli je, starica je bojažljivo obgrli i spuštajući ruke na njena ramena reče:
Kćeri, došla si. Znala sam, molila sam se, reče Jela glasom koji je bio na ivici suza, sreće i smijeha.
Majko, oprosti mi, mnogo sam ti zgriješila, nisam ti mogla pisati, nisam ti mogla doći zbog…
Pssss, prekide je starica. Ćuti i stisni me. Ništa više nije važno, ništa me ne zanima. Samo sada budi tu.
Ostaše tako dugo, ljubeći jedna drugu, milujući se po kosi. Pomiješa se duga i sijeda i kratka i crna. Bože, kako si mi lijepa, prošaputa starica. Stoja nije ništa rekla, suze su se slivale kao vodopadi, a usne služile samo da majku ljube.
Vrijeme je prestalo teći, minute stale, sekunde ne postoje. Grlile su se dugo, bojažljivo i strasno. Kao da su oslušavale puls jedna drugoj, kao da su se željele cijele dati.
Majko, zar nisi ljuta na mene, zar nisam zaslužila najstrožiju kaznu. Udari me, otjeraj, opsuj! Mnogo sam stradala, mnogo sam kriva.
Jela je blaženo pogleda: Kćeri moja, roditeljski dom i majčino srce te uvijek čekaju, kada te svi odbace, pregaze i izdaju.
Stoja zajeca i briznu u još jači plač, a ptičice obletješe tri puta oko njih, kao da sve u selu proslavlja srećnije i ljepše dane.Starica

Boris Petrović
Rođen 1989. godine u Banjoj Luci. Profesor razredne nastave, zaposlen u Osnovnoj školi „Milan Rakić”. Prvu knjigu „Zavičajni muk“ izdaje 2016. godine. Dobitnik mnogih nagrada za prozu u kategoriji do 30 godina. Posebno izdvaja priznanje za prvo mjesto Devetog međunarodnog festivala za književnost „Duško Trifunović“, kao i učešće na međunarodnom takmičenju „U čast učitelju“, na kojem je nagrađen „Priznanjem za doprinos razvoju vaspitanja, obrazovanja, nauke i kulture“. Godine 2017. godine snimio audio izdanje knjige „Zavičajni muk“ u Biblioteci za slijepa i slabovida lica Republike Srpske. Objavljivao na portalima o književnosti, u zbornicima radova, kao i u dnevnim novinama u Republici Srpskoj.