požuri dok stijena nad nama
nije pošla da se runi;
požuri dok i mi sa njom
nismo postali straduni;
i dok se obrušava iza nas
mi ćemo kiši uteći
od kamena koji nosi sve
i nećemo ni stići reći
jedno drugome u trku smrtnome
koji diše nam iza vrata
da ljubav život i smrt je,
pa kako je ko shvata…
požuri , mili, krajnje je vrijeme
da se otisnemo daljini;
od tačke polaska do cilja
dijele nas milje u pustinji
koju moramo proći porad
našijeh osjećanja
da znaš da gledam te kao vjernik
koji pred svetinjom klanja…
