Smijem se grohotom.
Hahaha. Evo samo još malo i ispričaću. Al’ hahaha.
Znaš kad znaš nekog čitav život, ono u dušu što kaže naš narod, pa ti prosto smiješno kad počne izigravat’ nešto. Dvorsku ludu, rekla bih, al’ i za to treba smjelosti i hrabrosti jer u doba dvorskih luda, jedino su one smjele reći kralju istinu, svi ostali su se ulizivali i laskali mu. Premda se ta istina pripisivala njihovoj ludosti i ulozi, svi ti ljudi su bili razumniji od mnoštva drugih. Tako da, glavnom akteru ove priče ostaje samo da bude obični pajac. Mada je i to diskutabilno, s obzirom na to da klovnovi makar uveseljavaju ljude. I to je nešto. Ovaj, “seoski lafčina“, samo je za stub srama današanjeg društva.
Bogu hvala, prođoše vremena robovlasništva i feudalizma, u svijetu barem. U mojoj mahali izgleda još nisu.
Ima kod nas u selu jedan dasa. Ma bruka čitava koliko je “važan“ lik. I tako mi čitav život gledamo tu njegovu važnost i autoritet. Prosto da plačeš. Al’ od smijeha.
To je sitno, žgoljavo, nemaš šta pogledat. Žutokljunac. Same kosti koje podupiru kožu. Mi djeca smo se bojali kad prođe on a puše vjetar. Šta ako čovjeka odnese? (čovjeka?!) Elem, šta bi mi izrugivali onda?
Doduše, godine su uzele maha i ja sam sad više nisam ono isto dijete. Sve one podrugljive dječije bajalice koje smo smišljali na njegov račun, zamijenila sam diplomatskom ironijom. Iskreno se nadam da će je taj lezihljebović nekad razumjet.
Al’ ne zamjerimo mi njemu puno. Narod kaže, i koze od loze, a u ovog ne znaš je l’ gora uzlazna il’ silazna. Sve salavate donosiš kad gledaš. Ama nepodoban genetski materijal. Takav DNK da se širi treba biti zakonom zabranjeno. Kod njih je to k’o kakva bolest, gluho bilo. Svi isti. Visoki, žuti, k’o s Manjače da su došli. A vjerujem da imaju jedan poseban gen koji nema niko na ovom svijetu, a koji određuje mrskoštinju.
Elem, on ti je tako izigrav’o dasu dugo vremena, mahalskoj djeci diktir’o pravila i pravio nekakav aristokratski poredak u našem malom društvu.
Dok jednom, njegov mali, slika i prilika svog oca, nije udario na pogrešno dijete. Pa je otac te male otiš’o da ljudski razriješe tu dječju kavgu. Ovaj nije dopušt’o da njegovu mezimicu neko mrko i pogleda. Kažu, kad je čovjek doš’o, onako pokrupan i mišićav, a smrknuta čela i ljut, ovaj naš seoski laf mig’o i šutio. Malo mu falilo da proplače, klekne na koljena i počne preklinjat’ da ga se ne dira.
Toliko je hrabar.
Djeca su tjerala šegu s njim da ga prosto neko vrijeme nije ni bilo na ulici. A sin mu, njegovo veličanstvo očeva kopija, svaki dan kući plačući. Djeca umiju bit’ ponekad okrutna u šali. Hajde, barem su zajedno plakali.
Ja sve od Kulina bana i dobrih dana.
Večeras šetam mahalom, izašla malo zraka da udahnem, odmorim malo od knjiga i fakulteta. Pozdravim komšinicu Šefiku, i uputim se prema dječijem igralištu. Navrle mi uspomene. Kol’ko smo vremena proveli ovdje samo. Kol’ko nevolja, razbijenih glava i koljena.
Ovo mjesto i dalje živo. Vrvi od dječije galame i svađe. Cika, vriska, prepucavanje. Ništa se nije promijenilo. Sem lica, doduše. Preko mojih tragova prelaze sad neka druga djeca. Zatiru ih.
Mala od mog novog komšije preko puta, Fareta, se uklopila s ostalom djecom brzo, kako vidim. Čupaju travu pa se gađaju. Zar vas djeco roditelji nisu naučili da je grehota?
Tek što skrenuh pogled, jedno od njih zaplaka. Okrećem se. Aaa. Ma jasno. Ko drugi? Dasinog brata sin. Slika i prilika i oca i strica. I plače k’o njih dvojica. I “hrabar“ je k’o svi ti glasoviti plemići iz njihove visokoštovane porodice.
Sad dolazi najsmješniji dio.
Uspuho ti se onaj mangup i prijeti Faretovoj curici. A ja samo čekam da on naiđe. Hoće čovjek da je udara. Nešto kontam, pa curici je nekih osam godina a njemu četrdeset i koja, pa eto, po snagama su tu, mada bi mu ona mogla dat’ prednosti u sparingu. A ne znam, sumnjam da i onda ne bi pobjego plačući samo da mala podigne šaku. A ako spomene babu? Seliće se iz ove države, predviđam.
Zar smo dovdje dogurali? Ovo više nije primitivizam. Čuj da udara tuđe dijete, zato što je ona MOŽDA travčicom dodirnula njegovog osjetljivog bratića.
E pa svašta u Božijoj bašti.
I tako on prijeti djetetu, a njezin ga otac s leđa dodirnu po ramenu. Kad je ovaj naš skočio od straha, čitava mahala se počela smijat’. Čak i Fare sam, koji je doš’o ljut.
Mene mati zovnu u tom trenutku kući, kaže kasno je, ne hodaj dijete u prvi akšam po polju. Još jednom bacih pogled na zanimljiv cirkuski šou na našem igralištu. Lokva tečnosti pod dasinim nogama. Pravda se i plače, toliko da se čuje i dok ovo pišem, sjedeći u svojoj sobi.
A meni smiješno.
E moji koljenovići. Valja se dokazat’. Karakterom. Hrabrošću. Viteštvom. Da bi bio koljenović.
Mene bi bilo stid priznat’ da sam vam u rodu makar. Jok bogme, daleko bili. Ako i jesmo, slučajno, a da ja to ne znam, evo javno vas se odričem. Vama vaš kukavičluk preobučen u autoritativno ruho, a meni moj rahatluk i moje riječi.Koje, tužno je, ali nećete moći ni shvatiti.
Nema veze, nastavite vi lozu, možda dođe do kakve mutacije koja će donijet’ malo dobra u vaš genetički materijal. Kamo sreće. Možda tad prestanete prijetit’ dječici po putu, koja su mlađa tridesetak godina. I kamo sreće da prestanete izigravat’ nešto što niste. Autoritet. Niste to ni u WC-u. E i da, niste vi nikakvi plemići i aristokrate, vi ste obični neobrazovani seljačići. Valjda nekad shvatite?
