fbpx
spot_img

Fudbal: Leonardo junak derbija – Pokazivač

Samba za kraj. Ono najlepše je viđeno tek u poslednjim trenucima utakmice, zahvaljujući novom ljubimcu Juga, golom Leonarda, Partizan – Crvena zvezda 1:0

 

Derbi, broj 152, večitih rivala je prošao. Kao i mnogi pre ovog pamtiće se po malom broju detalja, ovaj put sve što se zbivalo na terenu i oko njega staće u jednu rečenicu, jednu uspomenu, a to je fantastičan gol karioke u smiraj derbija, podno južne tribine, ispred najvatrenijih pristalica crno-belih. Nije derbi doneo lepršavost, mnogobrojne driblinge i veliki broj golova kao što je to slučaj kada igraju komercijalni timovi poput duela Mančester Siti – Čelsi ili španski El klasiko kada se sretnu Real i Barselona. Ovaj derbi nije ta utakmica, ovde je priča nešto drugačija. I svaki pravi navijač koji je strast i ljubav prema klubu oblikovao na tribinama voljenog kluba, reći će hvala Bogu da je tako. Ovaj derbi nije sudar navijača iz fotelje, koji svoje znanje svode na internet, a strast zadovoljavaju gledanjem Primere ili Premijer lige na Sport klubu, ovo je derbi dva sveta kojima je pobeda u njemu nešto najvažnije u životu. Zato se u ovom derbiju ne vide majstori koji plešu sa loptom i nižu po pet-šest igrača za sobom pre nego matiraju protivničkog golmana, niti se ovde daju golovi kao na traci, pa ko da više. Ovde se za gol ili dva dobro oderu kolena i popije mnogo laktova u duelima da biste slavili pobedu. Daleko od tog, da ovaj derbi nije kroz prethodnih, 151 epizodu, imao majstore koji su umeli da izvode čaroliju ili špiceve koji su isporučivali po tucet golova na adresu večitog rivala. Sve su to, ipak, neka romantična vremena kada smo u odnosu na Evropu igrali sa mnogo više talenta i iskustva zbog dugog boravka igrača u klubovima, a tamo preko je bilo mnogo manje novca i vrhunskih majstora na jednom mestu. Ni ta, naširoko hvaljena engleska liga pre slučaja Bosman, sa uglavnom domaćim igračima i tek po kojim vrhunskim strancem, nije igrala ovakav fudbal, nego onaj radnički, na nož, pa je sve pucalo i na terenu i na tribinama, a sa ciljem da se bar sa 1:0 rival sruši na pod. I to je imalo svoju čar, a na tribinama su u prvim redovima, kao i kopovima iza gola stajali navijači koji su živeli za ono When saturday comes.

Zato je ovaj derbi u navijačkom svetu širom Evrope, uprkos što su njegovi učesnici u ervo takmičenjima godinama puki epizodisti, veoma cenjen. Uostalom kao i mnogi slični dueli poput Panatinaikos-Olimpijakos, Dinamo-Hajduk, Galata-Fener, Vest Hem-Milvol ili CSKA-Spartak. Ovo je derbi, naš derbi, nešto sveto i svetlo u srpskom fudbalskom mraku.

 

Juče je Partizan bio bolji. Taman za želju koju su iskazali. Za veću motivaciju koju je igračima preneo trener Nikolić. Ono što je Zvezdin trener Božović radio u nekim prethodnim derbijima, juče je primenio njegov kolega i uspeo da upiše novu derbi recku za stopostotni učinak u duelima sa večitim rivalom iz Ljutice Bogdana. Počeo je Partizan agresivno, jako očekujući grešku na Zvezdinoj polovini da bi se preko brzih Leonarda i Mihajlovića stuštio ka golu. Prepustio je posed rivalu i vrebao, ali nije dočekao momenat u prvom poluvremenu. Sve greške koje su se dešavale na sredini odmah su anulirane od strane onog ko bi oteo loptu i u takvom odnosu snaga nešto više od ostalih su se istakli novi napadač tima iz Humske, Uroš Đurđević, neumorni Jevtović i stameni Everton. Leonardo je pokušavao, činilo se da je uvek na ivici da napravi nešto spektakularno, ali na takav momenat se moralo čekati do kraja. Sa druge strane Zvezdina odbrana je u završnici maksimalno odnela pobedu sa Partizanovim napadačima, pa se završilo bez ozbiljnije šanse za Partizan u prvih 45 minuta. Od starta drugog poluvremena, u igru je ušao Stevanović i doneo mnogo više probojnosti po desnom boku napada tima iz Humske ulice. Krenuo je Partizan silovito, napadao nakon pauze i došao do najveće šanse kada je Đurđević glavom iskosa pogodio prečku. Ubrzo je Marko Nikolić povukao još dva poteza, pa su se na terenu u finišu utakmice našli kapiten Saša Ilić i iskusni napadač, Đurđić. Treba napomenuti da se Zvezda izborila sa početnim pritiskom rivala i kako je utakmica odmicala, činilo se da je bod koji bi zadovoljio crveno-bele, već bio spakovan za poneti. Takav pristup ekipe, pogotovo kada je trener Božović izvukao jedinog špica na terenu, obio im se o glavu onda kada je to najbolnije.

 

Ono najlepše Partizan je sačuvao za kraj. Nervozni Ilić je jednu loše ispucanu loptu Zvezdinog štopera podbio lobovavši odbranu crveno-belih, Đurđić, koji od ulaska sem gubljenja lopti i duela nije ništa uradio, sjajno je to ispratio sa dubinskim utrčavanjem i kao na tacni je loptu spustio pred premorenog Brazilca, koga je samo povreda Đurđevića ostavila u igri, a ovaj je magičnim volejom u padu zatresao mrežu nemoćnog debitanta na Zvezdinom golu. Urlik pobede se prolomio topčiderskim brdom iz grla hiljada navijača sa Juga i onih koji su Partizan bodrili sa istočne i zapadne tribine, a Partizanov Brazilac je u maniru nekada ljubimaca Juga, Milana Kempesa Đurđevića ili Peđe Mijatovića, preko reklama i kroz fotoreportere pojurio na ogradu južne tribine. Gol se slavio, a miris pobede se širio stadionom JNA, kako ga svi kojima su crno-beli u krvi, nazivaju.

 

Zvezda je uspela da skupi snage za jednu sjajnu šansu, ali kritično i pogrešno istrčavanje sa gola Kljajića, Ruiz nije kaznio. Ubrzo potom, sudija Mažić je označio kraj meča i početak velikog slavlja podno južne tribine. Pevalo se kapitenu Iliću, pozdravljeni su svi igrači, Grobari su stadion napustili srećniji nego njihovi rivali sa severne tribine. Derbi je prošao. Stručnjaci će ga ocenjivati na ovaj ili onaj način, strani izveštači će pisati o atmosferi, neki su zadovoljni, neki drugi nisu. Bilo kako bilo, pamtiće se majstorija Leonarda, koji je stao u red zemljaka koji su postali miljenici navijača poput Žuke, Klea i Evertona i čekaće se neka nova derbi priča.

https://www.youtube.com/watch?v=VCBd-mUsRM8

Borislav Kosanović
Borislav Kosanović
Pesnik i pisac, romantični huligan. Član „Arte“ družine, sa boravištem u Kljajićevu, a živi tamo gde putuje. Večno razapet između Disove tame i Mikine vedrine, svojih omiljenih pesnika, jednako ga inspirišu i Jesenjin i Džim Morison. Konture vedrine mu daju tri stvari istog početnog slova, „Partizan“, pank i poezija, a boje crtežu duše donosi osmeh ćerke Katarine. Sve što piše i stvara čini s nadom da će jednog dana ona biti ponosna na njega.