Na svojim malim cipelicama od uzdaha,
nošena leptirićima svih boja,
s očima košute
i mirisima dalekog sjevera –
donijela si na moju obalu,
među talase i morsku pjenu,
nemir, mirise jagorčevine i džanarike,
ukuse meda i pelina, pjesmu ptica,
i drhtaj sjeverca u kosi –
bezbrižno gazeći
dugim, bijelim nogama,
zabacujući raskošnu kosu
kao grivu bijesne ždrebice,
budeći nemir u grudima
i osmijeh u očima.
Donijela si nemir…
i nešto što ne umijem da izgovorim,
a što sada diše u meni
kao more kad tebe iščekuje.
I sad, kad ćutim sve što jesi,
svaki talas mi tvoje ime šapuće.
A ja – nepomičan, nijem –
čekam da se vratiš
na svojim malim cipelicama od uzdaha.




