fbpx
spot_img

Luka Markota: Ruža koja ruke pruža( žena nad ženama)

Nema više na srcu rana
Samo se s uspomenom
Sjećam tih svih prošlih dana
I idem dalje.

Bol koju su srcu ostavile
Zaključao sam u sobu
Bez ključa da ne izađe
Pečat se briše koji su stavile

Ne “fantaziram „ više
O „ glupostima iz serije Aurora “
Ni science fiction filmova
Sve se briše.

Ti si divna bijela ruža
Koja mi uvijek ruke pruža
Kad je u životu teško
Na lice jedno drugom stavljamo smješko

Sve dosadašnje boli
Sam zakopao duboko pod zemlju
I nemaju više niti spomenik
Ne želim da me ništa sjeća na njih.

Tuge i radosti u različit čas
Zapravo jedno pored drugog
Da sam dobro vičem na glass
Sad sam odmoren od života glupog.

Sjenke ostavljamo prošlosti
Još deset godina slobode
Proživimo o radosti mladosti
Još ćemo mi upasti u neke vode.

Ti si moje pjesme stih
Jer si najbolja od svih
I mogu se sa svime nositi
Uvijek ću se time ponositi.

Nemoj se zbog ovog na mene biti ljuta
Uz tebe sam do kraja puta.

Luka Markota
Luka Markota
Rođen sam 12.3.1996. godine u Splitu, pišem od uvijek, ali se aktivno bavim pisanjem od zadnje godine školovanja. 14.8.2016. sam uz pomoć ljudi koji sigurno ne bi željeli da ih tu imenujem izdao zbirku pjesama “Sve što imam“ koja je predstavljena u Imotskom. Najveće dostignuće po mom mišljenju su pjesme “Čujem zvuk tamburice“ po kojoj bi se trebala zvati iduća zbirka pjesama i koju sam pisao s jedim dragim prijateljem i u kojoj sam dao sebe i „S ove strane Dunava i Drave“. To su dvije pjesme na koje sam izrazito ponosan. Osim pjesama pišem i roman “Dug je put“ za koji ne znam kad će biti gotov.