fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Melodija rasula

Foto: pixabay.com

Kao s klavira kad se
Otisne zvuk.
Dubok ko jama
Pospanih rudara.
Tako u meni
Odzvanja huk
Sa tvojih dojki
I rebara.

I lebdi lakat,
Karlica, vrat,
Krvave oči,
Žedan dan.
Krici ljubavi,
Sunovrat,
I soba srasla
U jorgovan.

Zgužvana lica,
Pepeo, dim
Miris mokraće,
Ukroćen dah.
Svetac na zidu
I greh pod njim.
Zvuci klavira
I večni Bah.

A onda očaj
Zločin i beg
Od tvoje tuge
Ko krvav vuk.
Jedino što ostaje
Od toga sveg
Samo je klavira
Daleki zvuk.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.