fbpx

Nada Vučičić SPLIT

PROZOR u dvorište
Sat je zacvrkutao jednom.Pa drugi put. Pa još… Mrzio je taj zvuk. To kinesko čudo. Podsjećalo ga je na ptice zatvorene u krletci. A to mu je izazivalo nagon na povraćanje. Dovodilo ga pred zid.
Pozivalo:
udari glavom, napravi rupu, možda pobjegneš. Trči… trči vrištali su mišići njegova tijela.
Majka mu je, jutros, rekla da mrzi jesen. Vlaga joj glođe kosti. Bacila mu je i dekicu,prije nego je krenula na posao, može mu biti zima. Nek mu je pri ruci.
I jutros je gledao kroz prozor. Samo da ne gleda njeno obješeno lice. Naopaki smajlić.
Počet će pisati. Izmišljati. Sanjati dvadesetčetiri sata usranog jesenjeg dana. Prestat će buljiti u otužno, napušteno dvorište. U jedno jedino stablo kestena što je raslo, poput strašila iz komadića zemlje što je neki radnik zaboravio betonirati. Ili se jednostavno smilovao, vidjevši da raste taj jadničak. Pa pomislio – neka čuda, u ružnom dvorištu. Možda usreći neke oči.
I isprva jeste. Danima je gledao u kesten. Brojio mu grane.
U jesen kako otpadaju bodljikave
kuglice. Zimi, kako se vjetar zapetljava i otpetljava savijajući i trgajući tek izrasle izdanke.
Pogled mu padne na kontejner. Dvije mačke su tražile „blago“ Iz navike ili gladi? Stalno su svraćale. Crna i tigrasta. Toliko je pratio šta rade da je već znao svaki pokret. Trzale su se na zvukove sa ulice. I on je. Da nije bilo visokog zida dvorišta i mrtvog zida susjedne zgradurine, mogao je vidjeti šta se događa.
Ovako, osluškivao je kao i one. Samo, bez straha. Dugo se već ničega nije bojao. Čak ni sebe.
Istina, vidio bi se, najčešće kada bi zatvorio oči, kako leti. Kao probušeni balon prema dolje.
Četvrti kat je dovoljno visoko. Letio bi ravnom linijom. Bez pilotiranja. Prostim padom. S ubrzanjem. U zagrljaj ružnom dvorištu. Ako bi letio u jesen dočekali bi ga bodljikavi kesteni.
Mačke bi se trgle. One i kesteni, nijemi svjedoci.
Telefon raskomada tišinu. Nije žurio. Majka je. Tko drugi?
Dugo ga već nitko nije zvao.
A i čemu. Ništa im nije mogao pružiti. Ispucao je već davno viceve. Kuhati večerice nije znao. Djevojku nije imao. I neće nikada. Bilo mu je sve jasno iscrtano crnom linijom.
I otužnim dvorištem u kojeg je buljio svaki dan kao ranjeni galeb. Čekajući da ono kinesko
čudovište ispusti cvrkut ptice na trenutak oslobođene kaveza.
Mačke su stajale na kontejneru spremne za skok. Nemoguće da su čule telefon. Previsoko je.
Istina, prozor je stavljen na „kip“. Ali….
Uhvati kola kolica rukama okrećući ih prema telefonu. Da smiri prestrašene mačke.

akril

Nada Vučičić

12032265_21359923NOVA SLIKA79873655_8038491937126658908_n

Prethodni tekstDa li ste znali: Težina vazduha
Sledeći tekstGranica uma
Nada Vučičić
Nada Vučičić
Rođena 1949. godine u Splitu gdje živi i stvara i sada. Slika, piše poeziju, lirsku prozu a okušava se i u kratkoj priči. Samostalne zbirke "Poezija riječi i boje", "Dok te sanjam", Zajednička zbirka"Stihom ispisujem dušu". Pjesme su joj objavljene i u međunarodnim zbirkama. Ilustratorica je nekoliko naslovnica zbirki drugih pjesnika.