fbpx
spot_img

Negoslava Stanojević: Ono zbog čega ćete se jednom kajati

Nema osobe na ovom svetu koja sebi bar nekad i bar negde nije našla manu. Kratke noge, prenizak rast, tanka kosa, kriv nos, neprivlačno lice, „ni struk, ni kuk“, piskav glas, neomiljena boja očiju, sitne oči, buljave oči, tanke usne, puni obrazi, debele ruke… samo je jedan mali deo svega onoga što možemo čuti, kada je samoocenjivanje u pitanju.(Kako reče neko, jedino je pamet pravično raspodeljena stvar na svetu… svako tvrdi da je ima sasvim dovoljno i da ni na koji način nije zakinut pri ovoj raspodeli.)

Razlikujemo se samo po meri u kojoj smo tih svojih mana i „mana“svesni, po spremnosti da radimo na promeni onoga što nam se ne dopada, a što i jeste moguće korigovati i po sposobnosti za prihvatanje onoga što je nemoguće promeniti bez obzira na svu našu želju, spremnost i rešenost da na toj promeni radimo.


Reč je, u stvari, o onom fenomenu čaše do pola napunjene vodom, koju jedni vide kao polupraznu, a drugi kao polupunu, zbog čega su olako i bez mnogo istinskih argumenata svrstani u pesimiste i optimiste.

Oni koji su naređali malo više godina mogu vam satima pričati o tome kako su u mladosti jadikovali, kukali pa i patili, smatrajući da je Bog isuviše škrtario baš na njima prilikom raspodele šarma, privlačnosti, lepote… i kako su se tek u poznijim godinama divili sebi listajući fotografije iz tog perioda. Primećujući na njima jedno simpatično, prijatno, lepo lice. Pristalu, zgodnu, lepu osobu. Sebe!

Oni koji su tokom godina dobrano nagomilali kilograme sa setom se sećaju vremena kada su  tek počeli da kukaju „kako sam debeo/laaaaaaaaaa“ i da i svoju liniju i svoj organizam kvare dijetama… a tada su samo bili „taman“.

Sa godinama shvatimo da nam je kovrdžava kosa oduvek bila samo prednost, čak i onda kada smo je peglali, da su nam puni obrazi daleko lepše stajali nego ovi upali, da nam je mladež iznad usana baš šik… da nam uši čak i nisu klempave i da na njima one velike minđuše najlepše stoje… da u stvari, iako nismo nikada bili savršeni, nismo bili ni uskraćeni, iako smo onoliko kukumavčili i smarali se sopstvenim „nesavršenostima“.

A i ono, što nam zaista fali, smeta, što nam ne paše, nije nam oku ugodno… da li je uistinu tako. Zar mislite da i onaj čijem se izgledu divite svoj nos za kakav ne biste pitali koliko košta, smatra savršenim, da ne bi izmenio nešto na svom telu ili da je oduševljen time što ima sasvim ravnu kosu?

Ako se fokusiramo na to „nešto“ što „nas kvari“ ili nam nedostaje ili ga imamo previše, razumljivo je, bićemo nezadovoljni sve dok ne izmestimo tu centralnu tačku fokusa.Ukoliko se ne usudimo da se okušamo u nekom poslu,  hobiju, interesovanju, samo stoga što nas sputavaju te neke naše nesavršenosti i ta naša tripovanja oko nekih nesavršenosti, neminovno smo sebe usmerili ka neuspehu.

I nismo onda neuspešni zato što imamo krive noge, debele ruke ili nedovoljno tanak struk i neprivlačno lice, već stoga što smo dozvolili da nas naše manje ili više neobjektivno gledanje na sebe sputa. Umesto okretanja pravim stvarima i izazovima, bespotrebno smo se opterećivali sitnicama koje su minimalno ili nimalo važne za ostvarenje nekog cilja i neke naše želje.

Kaže narod, ne ljubi lep, nego uporan.

Koliko ljubavi je neostvareno samo zato što je jedna strana mislila da je nedovoljno vredna one druge? Koliko naoko neprivlačnih muškaraca je dobilo neku devojku samo zato što neki drugi, njoj pristaliji, nisu imali hrabrosti da joj priđu pa je izgubila strpljenje i snizila kriterijume ili samo malo više pažnje obratila na te, nesavršene? I koliko devojaka je osvojilo neke „face“ samo stoga što se nisu osvrtale na svoje nedostatke, nego su isticale ono što im je prednost?

Koliko talenata je rasipano zato što je nekoga fizički izgled ili šuškanje kad priča sprečio da se pojavi na audiciji za TV voditelja ili upisu za fakultet glume, umesto da se usredsredi na to da pokaže ono što ume i može?

Koliko raskošnih glasova peva samo svom okruženju, ne usuđujući se da pokucaju na neka vrata koja bi im omogućila da zapevaju svima, dok neke kreštave kreature spremne da prenebregnu sopstvene nedostatke i stasa i glasa i da ih nadomeste veštačkim sastojcima i u sebi i na sebi, grade karijere koje ne zaslužuju! Ili ih i zaslužuju, kada su već uspele da skrenu pažnju na sebe?

A da vas starost koja stiže mnogo brže nego što možete i pomisliti, koliko sutra ne pita gde vam je bila mladost, na vreme oprostite sebi sopstvene nesavršenosti od kojih mnoge vidite jedino vi.

Jer, ukoliko dođe do tog pitanja, shvatićete da sebi možete oprostiti sve neuspehe i padove, ali ne i ono što ste želeli a niste pokušali.

Negoslava Stanojević
Negoslava Stanojević
Nišlijka rođena u Zaplanju. Otud, autor priča na zaplanjskom dijalektu, objavljene knjige "Jošte čekam taj reč da mi rekne" i "Baba Grozde" koja (još) nije. Diplomirani ekonomista, novinar, bloger. Slikar u pokušaju.