fbpx
spot_img

Nema tamburica

usne srce

Na tamburi žica pet je
Kao moje srce puklo,
Naša ljubav sveo cvet je
I na usni sve umuklo.
Prva žica usne tvoje
Što mi često setu bude,
Znam da nekog drugog poje
Dok ja kopnim od požude
Druga žica oči plave
Kao što je boja nebna,
Često mi se u snu jave
Ko bol ova nepotrebna.
Treća žica kosa duga
Lepršava kao klasje,
Tambura je moja tuga
I kob moje sreće pasje.
A četvrta tanka žica
Kao ruke tvoje sva je.
Ćuti nema tamburica
Koja pamti zagrljaje.
Peta žica dunje svele
Uvenule u samoći,
To su tvoje noge bele
Što mi noćas neće doći.
Na počinak noć još ne sme
Lete snovi i sećanja.
Tamburica ćuti pesme
Al’ još uvek tebe sanja.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.