fbpx
spot_img

Olga Tomović: Aveti

Ravnodušnost je bolest današnjice. Ona je najgori neprijatelj društva i promena. Ravnodušan čovek nije u stanju ni da voli, ni da mrzi dovoljno da bi pokrenuo točak i obrnuo situaciju. On je željan osnovnog i tom cilju teži, a sve više od primarno animalnog ga iritira i tera u stanje neke indukovane apatije. Mozak prosečnog Srbina omamljen je sedativima, glađu, a ispasiran šarenilom i lažnim propovedima krvopija. Prosečno ravnodušan građanin ove crne rupe ne pokušava da se domogne ivica i proviri napolje, on nije svestan koliko je duboko, on ne želi da zna, njemu je situacija u kojoj se učaurio dovoljno topla i njena nepodnošljivost mu daje opravdanje da se još gore ukopava, omamljuje i oplakuje. Ravnodušje je zlo, gore zlo od činjenja zla, a izgovora za ovo stanje svesti je mnogo.

Umor je sustigao narod koji je ratovao par decenija sa samim sobom, sa svojim okruženjem i na kraju sa celim svetom. Na kraju je od čoveka ostala ljuska koja hoda i jede. Takav čovek se neće boriti da išta promeni. Oni koji su od njega napravili avet dobro su izučili gradivo. Od svih ratova koje je ovaj čovek izgubio, ovaj rat mu je uzeo najviše – nadu… Ovaj nesrećni zombi poždrao je svoju sopstvenu emociju zarad proste egzistencije. Sada, ovako ogoljen, jede ono što mu je nekada bilo najsvetije, ono u šta se kleo i oko čega se savijao – sopstvenu decu.

Na stanici stoji žena i puši. Gužva je, autobusi jure, ona ne ulazi ni u jedan. Niti nešto čeka, niti se osvrće. Bulji u okićene bandere i uvlači i izbacuje dim. Oko nje hodaju ljudi i kače je u prolazu. Ni oni se ne osvrću. Tanak joj je kaput, čizme iznošene, ali oči su joj pune svetla. Mutne i pune.

E, takva je generacija zombiranih prikaza po gradskim ulicama, a praznici stižu i neko će nešto pijano da proslavi ili obeća. U alkoholnim isparenjima i vašarskoj atmosferi pronaći će pakao, a pohrliće mu kao da juri u nebeski raj. Razliku ne prepoznaje, davno se stopila sa duginim bojama halucinogene politike ubijanja svesti. Pitam se kako neki od nas, oni koji srpski inat ispijaju ko medovaču te odbijaju da se okrenu evropskim “vrednostima”,  nisu ranije spazili metak koji nam je ispaljen u čelo. Sada mogu da nas probadaju i kose, ništa više ne osećamo od stomaka pa na gore. Pobedila je Srbija strah i bedu, ostala je bez duše.

Mladost koja je nikla iz ovog mulja površnosti i pepela svojih očeva ima šanse da počne buđenje i osvešćivanje. Da bi to uradila mora prvo da se skine sa anestezije i pusti užasnom bolu, koji neminovno sledi kao posledica dugotrajne hibernacije, da učini svoje. Ovaj bol je lek. On budi mrtva osećanja, ekser u ispruženu šaku, a ne jadni dinar.

Udri i viči mladi čoveče, besni, plači, urlaj, reži, grizi ruku koja te je hranila otrovom. Prvi krik označiće početak kraja vladavine ravnih ekrana i žednih zloduha. Prvi krik pogasiće neonska svetla paklenog ravnodušja i upaliće novo sunce. Nada je tu, u vama, stisnite zube, pogledajte u nebo i zapalite svoja osećanja. Mržnja i strast idu ruku pod ruku kao rat i mir. Sve je to u zapisu vaših gena, ta hormonalna bura, mladalački bunt, pesnica i poljubac, staro i novo, život i smrt.

Olga Tomović
Olga Tomović
Rođena 1969. u Beogradu. Život joj je obeležila muzika i politika, umetnost i realnost, stvaranje i razaranje. Diplomirala je violinu na FMU u Beogradu, a takođe i žurnlistiku na Fakultetu političkih nauka, Univerziteta u Beogradu. Pisanjem se bavi od najranijeg detinjstva, a piše kao što svira - srcem, iz srca i čiste emocije. Glavni je urednik i lektor na portalu Konkretno.co.rs, gde objavljuje svoje priče, pesme u prozi i kolumne. Autor je romana „Lav i Ruža“ i zbirke priča „Bajke o bogovima, vukovima i ženama“ , oba u završnim fazama pred objavljivanje.