Tko ne zna ravnicu ne može je voljeti
Kažu ravnica je dosadna,
ravnica je bez mašte,
ravnica je preravna.
Da, ravnica je ravna
i bez mašte i dosadna
onima koji joj nisu otkrili dušu,
onima koji ne primjećuju
da između neba i zemlje
postoji prava galerija
prostom oku nevidljiva.
Žute, pšenične njive,
livade sočne, zelene,
oblaci bijeli kad nebom zaplove
čini se da lutam kroz snove…
Ta boja neba,
ma kako ravnomjerna bila
ima nijanse i skriva spektar
i tišina ima melodiju,
i mirna rijeka meandre i virove,
i lišće u šumi krije harmoniju.
Ravničari su u duši pjesnici,
ljubav im je široka kao ravnica
i vrela kao sunčan dan,
luda kao oluja
i postojana
i trajna,
kao prašina koja se, uznemirena vihorom,
digne do neba,
a onda polako, kao san
pada na lišće,
na jorgovane,
na lipe
i bijeli dan.
