fbpx

Predrag Kisa Kisić: Snoviđenje o viđenju priviđenja

Selidbe su trajale dugo, prozori su stražarili na kapijama mojih predgrađa
Selidbe su trajale dugo, pragovi nijemih vrata pjevali su pjesmu skovanu od tuđih cipela
Selidbe su trajale dugo, krovovi kuća su sanjali da se pretvaraju u krila, htjeli su da odlete
Od predgrađa, od grada, od selidbi, od neživog života, od nemrtve smrti, od kuća koje nisu dom
Dvorišta su svanjavala ispod ruševina, ruševine su postajale groblja naših djetinjstava
Ulice su rasle između blata i rata, između juče i sutra, hodnici su se pretvarali u sokake i stezali dušu prolaznika
Putevi su nicali ispod koraka izbjeglica, ispod kolona prognanih
I ruže, i trnje, i korov i cvijet, u istoj bašti baštovan i strašilo
I spakovani koferi, i prazni džepovi, i tuđa zemlja u domovini
I tuđi ljudi u istom narodu, i ista vojska u različitim uniformama
I isti grijesi i ista sudbina pod drugačijim imenima

Sanjao sam da sam ugledao neko priviđenje
To nisam bio ja, to nije bio moj život ni moj rat
To nisu bile moje selidbe, ni moje pobjede ni moji porazi
To je sve bilo tuđe i u isto vrijeme meni je pripadalo
I sve se to dešavalo meni i sve to nisam doživio ja
Već sin moga oca, jedinac, onaj isti što nosi moje ime
Moje godine, i moja sjećanja, i moje kofere
Onaj isti što pakuje osmjehe u maramice i krije ih ispod miške
Vidio sam, selidbe su trajale dugo, selio se moj život
Vidio sam, selidbe su trajale dugo, u mom dvorištu, u mojoj kući, u mojoj sobi, Ispod moje kože, u najdubljoj misli, u zjenici oka, na vrh jezika, pod kapcima
Nisam se selio ja, selili su se gradovi iz mog predgrađa, iz moje mahale
Nisam se selio ja, selila se zemlja iz moje ulice
Selidbe su trajale dugo, jedna me na kraju sigurno čeka
Kao što pjesme gaze u moj život, marširaju i ulalze preko praga mojih vrata
Prolaze kroz kapije mojih godina, zavlače se ispod tepiha, čuče ispod prozora I sanjaju moje slatko nebo
Pijani cigani sviraju tamo iza ugla, i moj Rajče svira jednom Miki
I stara ciganka mi svake noći na raskršću prodaje ušećerene jabuke
I ja svake noći bacam kofere u nekakvu provaliju I igram kolo na ruskim njivama
Palim logorske vatre I pečem kestenje, smijem se mojoj sjeni što se gubi u plamenu
I opet bacam cipele u žar da izgore koraci I pogrešni putevi
Izbrišite put do suza, to vam naređujem
Izbrišite sve što vodi tamo gdje vas odvesti ne smije
Probudite se iz snoviđenja o viđenju priviđenja
Obucite iskren osmjeh, makar vas prozvali klovnovima
Obucite iskrenu radost, makar vas nazivali ludacima
Zaboravite svoj zaborav, jer zaborav je sebe već davno zaboravio
Evo, došlo je Sunce i ja mu pjesme dajem kao djeca zagrljaj što daju
I nove pobjede ljubavi osvajaju frontove mojih nemira
I novi glasovi razuma osvajaju polja bezumlja
I neki tihi šaptaji nadglašavaju buku i bijes i smiruju krike
Evo, dolaze neki novi dani kao pljusak posle žege
Dolaze neki novi brodovi u luku, I čekaju na nove plovidbe
Dolaze neki novi stihovi u moje pjesme
Drže me daleko od moga ludila,
Drže me daleko od snoviđenja o viđenju priviđenja

Predrag Kisa Kisić

Predrag Kisa Kisić
Predrag Kisa Kisić
Rođen u Visokom 1991 godine. Živi i radi u Podgorici. Autor nekoliko neobjavljenih romana i zbirki pjesama. Izbjeglica. Trajno nenastanjeni stranac.